Tags: 1F 3M

Dvije se duše penju prema drugom svijetu, onome kojeg mi, na ovozemaljskoj kugli, poznajemo kao naš svijet. Pogled u naš svijet i život koji ih iščekuje nameće pitanje: jesu li njihovi životi uopće vrijedni življenja ili sve treba pasti u zaborav. Jer, ovozemaljski je život prožet neprestanim ratom, ugroženim egzistencijama i ljubavima i prijateljstvima koja se gube u tom razasutom svijetu gdje nema granica, a cijelo se vrijeme u njemu vrši borba za postavljanje nove granice, uspostave nekog novog teritorija. Dvije duše ne mogu pobjeći od te razbijene iluzije života, sve što mogu je samo gledati u te krhotine koje kreira svijet u kojem se ne može živjeti bez granica (nego se samo živi za neku granicu).


GODINA PROIZVODNJE:  2015.

BROJ MUŠKIH LIKOVA : 3

BROJ ŽENSKIH LIKOVA:  1

AUTORSKA PRAVA: sva prava pridržana


LICA:

Jednom O, drugi put BE – prvi sin

Jednom o, drugi put CE – Beova mlađa sestra

EF – mladić kojem se ne zna podrijetlo

HA – netko tko je volio Be







Čuješ li korake? Udisaje što su sve plići i plići? Čuješ li strah što struji nosnicama? Očaj što se skriva u čvrsto stisnustim šakama? Vidiš li taj put bez cilja?


U Međuzemlju. Eteru. Platonovom svijetu Ideja. Raju? Nigdjezemskoj. Ondje gdje se začimaju ljudi i gdje se začima povijest. Gdje se rađaju sudbine i gdje se uspinje u drugi svijet – korak po korak, vrijeme po vrijeme sve do zaborava i potom u život.

***

Ponovno se gubi. Gomila pritišće, gura, raznosi, možeš li pomoći? Komešina. Buka. Nema putokaza; nema smjera, a njihova tijela i dalje putuju.

Znaš li kuda svi oni idu? Na koji dio svijeta šalju sve te duše, još nerođene Ideje? Može li im itko pomoći? Tko su oni što bdiju iznad njih, u visinama ih promatraju?

Čuješ li plač? Neumorni, nevini plač. Nitko ne zna pomoći, samo lutaju. Iz nekih isijava strah, iz nekih ljutnja. Bespomoćni jecaji.

Poznaje taj glas. Zna da će ga susreti i u drugom svijetu, onom kojeg tek valja otkriti.

Trk. Odguruje ih, probija se do tog glasa. Zagrljaj. Misliš li da je sada dobro?

O: Nemoj plakati.

o: Ne znam kamo idem, vidim samo mutne obrise, obrise lica. Osjećam da me čekaju, čujem šumove... kao da me dozivaju. Oni me dozivaju, ali ja ne znam kako doći.

O: Ne brini, dođi sa mnom.

o: Kamo to idemo?

O: Nisam siguran, ali znam da putujemo prema istome mjestu.

o: Tvoje su ruke tako tople. Zašto je sve drugo toliko hladno?

O: Mene ćeš ponovno upoznati. Na onom drugom svijetu.

Vidiš li oči koje ne razumiju, oči kojima tek prilazi vrijeme?

O: Ispruži ruku.

Kako se neki dodiri nikada ne ostvaruju, kako se gube poput oblaka što nestaju na nebu?

O: Oni će za tebe zauvijek ostati nepoznati, nedodirljivi, ali ti i ja... Znam da ću ti se jako veseliti.

o: Kako ti to znaš?

O: Ovdje dulje čekam nego ti. Nemoj se bojati, dođi.

Vidiš li slike što se pred njima rastvaraju, neke druge prostore što u trenu postaju živima i bliskima?

O: Pogledaj nas tamo, ja sada već imam osam godina, ti još nisi navršila ni godinu dana.

o: Tko će to biti pored nas? Ova žena sa svijetlom kosom i velikim očima?

O: To će biti naša mama.

o: Pogledaj, primit će me u svoje ruke. Osjećat ću kako su joj nježne. Kako će se zvati?

O: Beatrica.

o: To je tako lijepo ime. Beatrica, Beatrica. A kako ćemo se zvati ti i ja?

O: Moje ime će biti Be, tebe će nazvati Ce.

o: Njeno mi se ime više sviđa od tvog i od mog.

O: I meni.

o: Zašto nam neće izabrati neko lijepo ime? Kao što je njeno?

O: Koliko znam... Neće nas smijeti drugačije nazvati. U svijetu na koji dolazimo nitko se više neće usuditi dati ime. Ljudi će pričati da ono previše govori.

o: Zašto je pogrešno imati ime? Beatrica, kako je to lijepo.

O: Imena znače neko korijenje, da od nekuda potječeš – ona pripadaju nekom prostoru, običajima, nečemu i nekome. Ljudima.

o: Ali ja želim da mi budemo brat i setra i da smo od naše mame i tate. Želim da negdje budemo kad stignemo.

O: Ne znam što će se dogoditi, ali bojim se da neće biti tako lako...

o: Ali, oni će mene čekati, zar ne vidiš? Evo, pogledaj, tamo je i tata. Sada je sve tako jasno. Osjećam te njegove grube brkove na svom obraščiću kada me mazi sitnim poljupcima. Kako ću samo voljeti kad me onako primi i škaklja svojim grubim prstima, a oni me blago grebu.

Jesi li nakratko zaboravio na buku, vapaje duša u Eteru samome? Kaos iz kojeg ih spašava jedino čvrsti stisak njihovih ruku?

O: Ne brini, stići ćemo, i ti i ja, i bit ćemo brat i setra, i imat ćemo mamu i tatu, bit ćemo jedni od drugih.

Vidiš li veselje male ručice u onoj maloj većoj kada zna da joj pripada?

O: Ali, mi nikad nećemo smjeti biti od nekih drugih. Tako će nam mama svakog dana pričati.

A čuješ li vriskove onih u visini što se spremaju prijeći prag, poći na drugi svijet?

o: Bojim se. Od kada sam ovdje, samo gubim put ponovno, ispočetka, stalno, a oni uporno vrište i potom im se gubi svaki glas. Zašto nam one ne pomognu? Zašto nešto ne poduzmu?

Vidiš li kamo te oči lutaju? U visine, najviše visine gdje krila anđelolikih tvorevina obavijaju, plešu oko onih što prelaze prag i donose vjetar u leđa onih čiji posljednji koraci nesigurno titraju.

O: One nam ne mogu pomoći.

o: Zašto to govoriš? Netko nam mora pomoći.

O: Pokušali smo već. Dozivali smo ih jednom, mi – novonastali, kad smo bili na početku baš kao ti. Nisu se odazivale. Drugi su brzo odustajali i samo nastavili slijediti putanju, ali ja to nisam htio. Imao sam još samo udah, dva prije nego što bi mi glas nestao.

o: Što se dogodilo? Reci mi.

O: A onda me jedna od njih dotakla. Ništa nije govorila, a sve slike koje sam imao... Odjednom je sve počelo blijediti, više nisam vidio ništa od Drugoga svijeta.

o: Ni mene?

O: Ništa, ni tebe ni naše roditelje, samo neku prazninu. Ona se poslije ponovno vinula u visinu do ostalih, do ruba praga i nastavila letjeti oko onih što prelaze. Mislim da mi je samo došla pokazati...

o: Ali ti sada znaš tko sam ja? Zar ne?

O: Mislim da nam one ne mogu pomoći, da nisu stvorene da nas tješe na ovom putovanju. Čini mi se, čini mi se da one, kao i mi, ovise o onom drugom mjestu, ali da one to mjesto uopće ne poznaju, da je taj svijet samo naš jer njih ondje nema.

o: A gdje onda one idu?

O: Mislim da je ovo njihov svijet, a da nas čeka tek naš.

o: Ponovno se stvara slika, mogu ih osjetiti... Je li to svijet o kojem pričaš?

O: Da. Ove slike koje vidiš, koje ja vidim, one su više od toga – one stvaraju naš svijet. One, one koje vidiš gore tim slikama nikada nisu prišle, one ih ni ne mogu osjetiti, te su slike tvoje, moje – od svih nas.

o: Kako ih one ne vide pa tako su jasne i pune sjaja, pogledaj samo.

O: One nisu kao mi. One služe ovome svijetu, kad me dotakla... U jednom trenutku kao da mi je rekla sve što moram znati.

o: Što to? Reci mi.

O: Zaboravit ćemo ovo. One nam samo pomažu u tome, da zaboravimo ovo vrijeme – i njih.

o: Ti i ja ćemo se zaboraviti? Ne, ja to neću dopustiti.

O: Zaboravit ćemo se kao ovo što smo sada – kao bića koja smo sada.

o: Ali, obećao si mi da ćeš me odvesti mami i tati. Moraš nas odvesti njima, oni će paziti na nas, zar ne?

O: Mama i tata će nas voljeti, ali ništa neće znati. Neće znati iz kojeg smo kaosa stigli na njihov svijet. Mislim da ni mi u tome trenutku više nećemo znati ništa o ovome.

o: To je nemoguće. Da zaboravimo sav ovaj strah, sve njih.

Bježi li tvoj pogled u strahu prema visinama baš poput njihovog, prema vrhu stepenica što časkom nestaju poput sjene i stvaraju se ponovno u svjetlu? Prema njima čija bića padaju u neko drugo vrijeme?

o: Misliš da su i oni bili izgubljeni? Mama i tata. Da su i oni ovdje tražili svoj put?

O: Ne znam. Mislim da ovdje nije bilo uvijek tako...  Tako teško. Kad sam nastao kao Ideja ovdje je bilo drugačije, bilo je mirnije, ali što sam dulje ovdje to je bučnije. Ne, siguran sam da njihov put nije mogao biti isti. Oni su išli u neko drugo doba.

o: Kad stignemo na naš svijet, bit ćemo sigurni.

O: Volio bih da je to tako, ali mama i tata... Nešto se promijenilo.

Osjećaš li ručicu što svakom slikom, svakom riječi se sve više pritišće uz drugu, traži utjehu u njoj kao da joj ona može pomoći, kao da itko može pomoći?

O: Isprva sam osjećao da drugačije zrače, osjećao sam toplinu. Sad, kako se uspinjem prema pragu i kako vrijeme prolazi osjećam da se u njima gubi nada.

o: Što se događa? Jesu naši mama i tata dobro?

O: Jesu. Dobro smo i ti i ja. Toliko zasada mogu vidjeti, ali ako ovaj svijet stvara onaj u koji se spremamo otići, ako su povezani...

o: Misliš da će nam se nešto loše dogoditi?

O: Ne znam.

Vidiš li ruke što se svijaju čvrsto oko ušiju, što pokušavaju uporno potisnuti gromoglasne odjeke što odzvanjaju tako blizu malenog kreveca? Vidiš li kako škrguće zubima, kako su u mladom licu već duboko urezane rane jednog promašenog doba? Vidiš li strah koji ih okružuje?

o: Što je to? Osjećam da je daleko od mene, a tako je glasno.

Vidiš li kako odbija pogledati još jednom u oči trenutka kojeg ne može izbjeći?

O: To je rat.

o: Ali ti nas vidiš, rekao si da smo dobro, svi – i ti i ja i mama i tata.

O: Prije su se ti zvukovi rijetko dopirali ovdje. U početku nismo ni znali kako se zovu.

o: Osjećam kako ću od njih plakati, neću znati reći da se samo bojim i da želim da me utješi. Plakat ću dugo u njenim rukama.

Kako im neizbježni glasovi pakla draže i najdublje pore?

O: Gledao sam kako ćemo živjeti u mračnim i vlažnim podrumima. Jer će samo oni biti sigurni. Poslije toga promatrao sam nas kako odlazimo, putujemo.

o: Kamo smo to otišli? Gdje smo sada? Još ništa ne vidim.

O: Ne znam, kad pogledam prema nama vidim da ćemo ponovno biti iznad zemlje, da ćemo imati kuću. Naši kreveti će biti suhi, a pucnjevi se više gotovo neće čuti.

o: Zašto to govoriš tako...

O: Osjećat ću da nije gotovo.

o: Rat?

O: Vidio sam nedavno našu mamu: plakat će za kuhinjskim stolom. Rukama će prekriti oči, a tata će ju čvrsto držati za njih. Tješit će ju, ali i njemu će usna podrhtavati. Mama će se bojati, mislit će da je sve ovo odavno trebalo završiti. Da će netko pobijediti, a netko izgubiti; da će se stvari razriješiti. Ali još uvijek ćemo u noći čuti pucnjeve.

o: Hoćeš li se zato bojati mraka?

O: Kako ti to znaš?

o: Ispod vrata mamine i tatine sobe prodirat će svjetlo. Voljet ću ga gledati kad u dugim noćima neću moći zaspati.

O: Čut ću te nekada kako navečer plačeš, imaš li i ti noćne more?

Znaš li kada susret dvaju pogleda prestaje? Što se dogodi kada jednome pogled pobjegne, nestane?

o: Zašto se treseš? Primi me čvršće, moramo prema gore.

Vidiš li noge što se boje koračati? Malene oči što još uvijek ne razumiju?

o: Molim te, mi moramo dalje. Želim naučiti govoriti, vidim vas kako se još uvijek samo smijete mojim riječima. Toliko vam toga želim reći, molim te.

O: Mama će ponovno izvaditi naše kovčege.

o: O čemu govoriš, ne vidim. Kamo idemo?

O: Pospremit će sve moje igračke. Neću se stići s nikime pozdraviti. Mi ćemo ponovno otići.

o: Ustani se, mi moramo dalje!

Vidiš li taj pogled što se gubi? Kako nestaje?

***

Opustošeno dječje igralište.

Čuješ li zvuk lopte što se kotrlja praznim asfaltom i snažno udara u izguljene zidove školske zgrade?

Jednog jedanestogodišnjeg dječaka iz čijeg mrkog pogleda pršti bijes?

Jednu ženu što ga sumnjivo gleda sa svoga prozora?

I jednog dječaka, vršnjaka što ga sramežljivo gleda s klupice polomljenog naslona na drugome kraju igrališta?

Be još te ne zna, ali taj se dječak zove Ha. On zna Bea, promatrao ga je kako šutke olovkom trga papir u zadnjoj klupi.

I Haove su bilježnice išarane.

Tup, udara lopta. Ha prilazi, zaustavlja ju prije nego što se vrati do svoga vlasnika. Vidiš li Beove ispijene oči kako ga gledaju? Je li to čuđenje, neprijateljstvo ili nada?

HA: Dodat ću ti na desnu, ti šutiraj.

Znaš li što djeca nikada ne zaboravljaju? Igrati se.

BE: Igraš li inače?

HA: Ne baš.

BE: Dobro dodaješ.

HA: Igrali smo prije, dečki iz zgrade i ja.

BE: Zašto ne igrate više?

HA: Neki su se odselili, a neki... Htjeli bi izaći, ali ne smiju.

BE: Ni ja ne bih smio biti vani.

HA: Ne bojiš se što će ti se mama i tata ljutiti?

BE: Nije me briga. Oni u zadnje vrijeme često zaborave da ja uopće postojim.

Tup, udara snažno lopta.

HA: Ja živim samo s bakom, ona je jako stara. Čak me ni ne zove pravim imenom.

BE: A kako se ti zoveš?

HA: Baka me zove Halim, ali moje pravo ime je Ha. Tako barem piše i tako me svi drugi zovu.

BE: Ja sam Be.

HA: Znam, čuo sam kad si se predstavio.

BE: Nisam mislio da je itko primijetio.

HA: Ne znam, vjerojatno i nije. Otkako je učiteljica odustala od opominjanja, nitko više ništa ne shvaća ozbiljno. Pazi, dodat ću ti.

Tup. Noge koje hitaju i dah što se gubi, koliko toga još njihova pluća i usta moraju ispuhati?

HA: Ja sam sretan kad dođe netko novi u razred. Ni moja baka ni ja nismo dugo ovdje.

BE: Ti nisi odavde?

HA: Ne, moji su me roditelji poslali da živim s bakom kad se prvi pucanj čuo pored naše kuće.

BE: Znaš li gdje su tvoji?

HA: Ne, baka vjeruje da su negdje na sigurnom, ona tvrdi da je sklopila pakt s Bogom. Ne znam što da mislim o tome.

BE: Ne znam, nisam puno toga čuo o Bogu. Mislim da moja mama ne vjeruje u njega.

HA: Baka stalno govori o Bogu, najviše ga spominje kad moji nazovu. Oni se ponekad jave, ali često ne znaju što bi mi rekli. Dugo šutimo, a onda mama samo krene plakati preko telefona. Ja se onda najčešće iskradem van.

BE: I ja bih volio da me moji roditelji negdje ostave, da konačno negdje ostanem.

Lopta se tiho otkrtlja do zida.

HA: Imaš li brata ili sestru?

BE: Imam mlađu sestru, ali ona ima samo tri godine.

HA: I ja bih volio da imam nekoga. Prije sam mislio da kad budem sam da ću moći što god ću htjeti i da ću imati sve samo za sebe. Sad se dosađujem.

BE: Moja sestra je dosadna, još ništa ne zna. Nikada nije imala prijatelje, nikada nije išla u školu... Jedva zna govoriti.

HA: I ja sam imao prijatelje tamo gdje sam živio prije. Zapravo... Imao sam prijatelje i ovdje, ali sada se više ne družimo.

BE: Zašto?

HA: Ne znam, dogodilo se samo odjedanput. Zvonio sam jedno jutro od vrata do vrata. Otvarali su mi uglavnom stariji – mame, tate, a kad bih pitao je li Ma ili Es tu, govorili bi mi da nema nikoga doma i zatvorili vrata.

BE: Što ne idu oni u naš razred?

HA: Puno se njih prestalo družiti međusobno. Tu i tamo netko zgužva lopticu od papira pa se krenemo nabacivati. Tako slavimo kad se ne čuju sirene.

BE: Ti si jedini koji se sa mnom upoznao.

HA: Mislim da je to zbog naše učiteljice. Njoj ne smeta kada ne slušamo, ali joj smeta kada smo sretni. Ona uvijek govori o 'onome vani', kao da to ima neke veze s nama unutra.

Čuješ li vjetar što nesputano huji praznim ulicama, klupama, igralištima i glasno udara o prozorska stakla zgrada? Čuješ li njegovu samoću?

BE: Bojiš li se?

HA: Čega?

BE: Da više nikada nećeš vidjeti svoje roditelje?

HA: Ne znam. Mislim da se ne znam bojati.

A njegov glas koji podrhtava, možeš li ga čuti od snažnoga vjetra?

BE: Moja mama svaku večer plače. Misli da ju ne čujemo. Svaki puta prošapće – Kad će ovo više završiti?. Nekada je tata sjedio s njom u kuhinji, držao je za ruke, ali on sada ide ranije spavati.

HA: Moj se tata dugo nije javio preko telefona, mislim da možda i više nije s mamom.

Tišinu razumijevanja što se skrila među natopljenim dlanovima?

HA: Volio bih da budemo prijatelji. Ti si jedini koji se ne boji izaći.

Njihova stopala koja nervozno tapkaju, ustrašena da će i ovo nestati?

HA: Ona će nas vjerojatno uskoro prijaviti, gleda nas cijelo vrijeme s prozora.

Vidiš li njegov uplašeni pogled što se diže, jednu molitvu na ustima koja priželjkuje vrijeme što može stati, ostati?

HA: Mene je već nekoliko puta odvukla pred vrata. Mrmljala bi cijelim putem da nisam normalan, da mi mali đavoli ništa ne razumijemo, da ovo, da ono. Moja se baka ne ljuti na to što pobjegnem. I ona katkad drži prozore otvorene, čak i kad ne smije.

BE: Želiš li i sutra sa mnom izaći?

HA: Nisi li rekao da će se tvoji ljutiti? Hoće te pustiti?

BE: Tate često nema, mama se brine za sestru i puši cigaretu za cigaretom. Od kada smo stigli ovdje, više gotovo ne priča sa mnom.

HA: A prije?

BE: Prije mi je sve govorila. Tata se bunio protiv toga, ali ona se branila. Tvrdila je da moram poznavati svijet u kojem živim.

Osjetiš li tešku tišinu što se spušta na njihova krhka leđa?

BE: Mogu li ti nešto priznati?

Duboki i gusti udah što mu para mlada pluća?

BE: Bojim se da ćeš ti biti zadnji prijatelj kojeg ću imati.

HA: Zašto to misliš?

BE: Moja mama je oduvijek znala što reći. Svaku bi me večer poljubila prije spavanja i rekla da još samo malo trebamo pričekati. Sada je ostala bez riječi.

HA: Ako sam ja tvoj posljednji prijatelj, onda ću ti biti prijatelj zauvijek.

Komadić zaboravljenog povjerenja koji se sakrio u kutu njihovih usana? Osjetiš li vapaj njihova rukovanja?

HA: Nema je više na prozoru.

BE: Koga?

HA: Susjede. Krenula je po nas. Idemo! Prije nego što dođe!

Jedan brzi trk i već su zamakli svaki na svoju stranu. Ipak, mora će se još jednom okrenuti. Ne vidiš li da ovo nije bio samo jedan dan u godini?

BE: Sutra?

HA: Sutra!


***

Na drugome svijetu, u a priori zemlji.

Uplašeni više nego ikada, ne znaju kamo idu. Svaka je mogućnost zacrtana i jasna puta izbrisana.

Možeš li probuditi tu dušu, izbaciti ju iz transa? Pokazati joj put? Dati joj priliku da ih odvede na drugi svijet? Da se rodi?

Više nisu maleni ni oni za koje se mislilo da nikad neće odrasti. Brzo rastu kao i sva druga djeca. Kao i sve druge duše.

Pogledaj malo bolje i vidjet ćeš sitan ožiljak na ruci i kosu koja više nije tako nevina i sjajna.

Čuješ li to? To su plitki uzdasi jednog umora. Gubi snagu, a prag je još uvijek visoko nad njima.

Osjetiš li maleni grč u ustima, povjerenje koje gubi? To je život koji vidi.

Neki žure prema gore, neki se pokušavaju vratiti dolje, ali staze su izbrisane. Nema tragova.

Kamo poći?

O: Vidiš li nas? Moje su slike... Mutne su.

o: Još uvijek ćemo biti na istom mjestu, kovčezi su nam raspremljeni. Ne bismo smjeli ponovno lutati.

Znaš li od kuda potječe smijeh? Iz straha.

O: Što se tako smiješ?

o: Narast će ti prve dlačice na licu. Smiješan si.

O: Ne razumijem kako se ti sada možeš smijati?

o: Ti kao da nikada nisi vidio smijeh u svojim vizijama.

O: Mi smo izgubljeni.

o: Stići ćemo.

O: Sve se više pitam želim li to.

o: To će biti naš život, kako to možeš reći?

O: Ne vidim ga već dugo, osjećam ga kako postaje sve teži. Sve je mutno otkako sam vidio kako će stići posljednje pismo.

o: Pismo?

Što se sakrilo na onome čelu? Izgleda poput gubitka.

Vidiš li ga kako ponovno grebe, traži?Kako se ne želi predati, priznati postojanje praznine koja je u njegovom životu nastala?

O: Koliko ćemo tu imati godina?

o: Zar ne vidiš? Meni će biti dvanaest...

O: ...a meni devetnaest.

o: Izgledat ćeš blesavije nego ikad prije s tim malenim dlačicama na licu koje ćeš tako pažljivo uzgajati.

O: Volio bih vidjeti svijet tvojim očima, možda bih se onda i smijao.

Stišće li prste onom drugom jer želi zaštiti ili zato što se boji što bi mu se u samoći moglo dogoditi?

o: To me boli.

O: Moraš se držati uz mene. Kako ću te pronaći ako se izgubiš? Zar želiš ovo prolaziti u samoći?

o: Nećemo li se vidjeti na drugome svijetu?

Frkne li nosom svaki puta kada izbjegava odgovor?

o: Zašto sada šutiš?

O: Nemam što za reći.

Je li to prkos na usnama?

o: Je li to tvoja taktika? Sve prešutiti?

O: Nema se što više govoriti. Zašto sad staješ?

o: Ti misliš da se šutnjom sve može riješiti, ali varaš se. Ja više nisam na početku, sada shvaćam više nego što misliš.

O: Dobro, dobro, nisam te htio uvrijediti, hoćemo sad nastaviti?

o: Zašto si mislio da možeš prešutiti i moj ožiljak?

Je li to sažaljenje u drugim očima?

o: Mislio si da neću saznati, ali ja ću ih čuti. Još kao sasvim mala saznat ću da im nikad nisam bila u planu.

O: Ti ne razumiješ. Naši roditelji neće očekivati rat kad će imati mene, ali ti ćeš biti začeta u njemu. Zamisli samo kako je bilo saznati da... Valjda to možeš shvatiti.

o: Ne znam, pokušavam. Ali vidim i da će rat toliko dugo trajati da nisam sigurna mogu li njime išta opravdati.

Može li se nježni stisak ruku zamijeniti za bilo koji drugi stisak, je li ruka koju dajemo uvijek ona što daje oslonac ili ga ponekad i nesvjesna traži?

O: To neće biti rat. U ratu su dvije strane. Tamo neće postojati strane, samo kaos.

o: Misliš li da se zato ne trebamo roditi?

Je li svako pitanje koje pitamo i ono na koje očekujemo odgovor?

Vidiš li maglu što se ponovno stvara pred njihovim nogama, stepenice koje ponovno obuzimaju sjene?

o: Ponovno ne vidim ništa. Zašto se ovo događa, je li moguće da je to sve zbog onog što se tek sprema?

O: Nadam se da nije tako, to znači da sve čemu se ti i ja možemo nadati su ruševine jednog svijeta.

o: Imala sam viziju mame i tete kako razgovaraju preko telefona. Uspjet će ju kontaktirati nakon što će deset dana uporno pokušavati.

O: Što će reći za tatu?

o: Granica će se ponovno pomaknuti, neće znati gdje je.

Znaš li tko je najbolji prijatelj tuge? Smijeh.

o: Tebi je to smiješno?

O: Pomalo.

o: Kako ti to može biti...

O: Ti se još tada nećeš roditi... Mama će mi pokloniti globus za rođendan. Među plavim bojama mora i žutim i zelenim nijansama koje su označavale kopno, ono što će me živcirati bit će crvene linije koje su ocrtavale granice. Tada mi neće biti jasno zašto bi netko povukao tako grube crte između tolikog šarenila.

o: To je smiješno.

O: Kasnije, jedino što ćemo svi htjeti je da ih netko vrati. Da možemo imati imena.

o: Možda nikad nisi trebao poželjeti da ih nema i ovo je sve neka neslana šala na tvoj račun.

Čuješ li taj hihot iz dubine utrobe? Koji ju protresa cijelu i izlazi u obliku ispucalih, životinjskih krikova?

o: Vidiš li se kao nesretnog čovjeka?

O: Ne znam.

o: Znam na čije si pismo mislio. Pronaći ću jedno ispod tvoga kreveta.

Vidiš li lice što u času postaje lice nekog drugog čovjeka?

O: To se tebe ne tiče, ni u ovom, ni u drugom životu.

o: Znam da nikad nećeš preboljeti rastanak s njime. Plakat ćeš kao što će i mama - misleći da te nitko ne čuje.

O: Zašto te ne vidim na slikama, zašto te ne vidim kako me promatraš? Sve što dobivam samo su fragmenti, u njima gotovo da nema lica.

o: Bit ćeš usamljen. Od samoće čovjek gubi jasan pogled na svijet.

Kako jedna duša hita prema naprijed, a druga se spotiče o samu sebe?

O: Duša ti je odrasla.

o: Kao da je imala izbora.

Prikrada li se to oku nešto nalik na suzi?

Hoće li je obrisati ili će to učiniti Onaj drugi? Čija im se to duša približava?

Osjećaš li toplinu koja nastaje između njih? Kako su neke duše suđene da se spoje?

o: Osjećam nešto. Nekoga.

O: Ne smijemo sada stati, moramo dalje. Osjećam da smo konačno na pravom putu.

o: Stani, mi moramo stati, ti ne shvaćaš, netko me traži.

O: Ne, ti ne shvaćaš, mi moramo ići.

Osjećaju se, jedan, drugi i treći. Stišće sve čvršće tu drugu ruku - ovoga puta to nije nježnost, to je opsesivnost, krivo ukorijenjeni protektorat.

Otpušta je, nijedan stisak nije dovoljno čvrst.

Neke se duše moraju sresti.

***

Plaža.

Sjećaš li se zvuka kamenčića kad raspline površinu vode? I ritma valova što udaraju o stijenu?

Oni se sakrivaju u malenoj kućici blizu obale. To je njihov novi dom, još jedan u nizu kojeg on može prezirati.

Osjećaš li miris soli u njenoj kosi? Vidiš li šarenice njena oka kako se stapaju s morem?

Ona čeka, poput sirene na obali. Skriva se pod zvjezdanim nebom.

Još malo pa će doći.

EF: Uvijek se bojim da te sljedeći puta više neću sresti.

Što je mekše na usnama od poljupca? Gdje je na svijetu sigurnije negošto je u zagrljaju voljenoga?

EF: Kako uspijevaš svaki puta pobjeći?

CE: Znaš koliko se dobro znam igrati skrivača.

EF: Ti se samo šališ, ali ja ne bih volio da ti netko naudi.

CE: Tko? Moj brat? On više gotovo ni ne otvara vrata svoje sobe. Odavno je odustao od sebe pa i od mene.

EF: A što je s njom?

CE: Ne znam, već danima ništa ne govori. Pretpostavljam da je tata u pitanju.

EF: Zašto mi to prije nisi rekla?

CE: Jer ne znam što reći o tome, ja već godinama ne gajim nadu da je živ.

EF: A što ako je? Požalit ćeš što si ovo rekla.

CE: Zašto mi sada pričamo o ovome? I ti i ja smo rođeni u ovo stanje, godinama se ništa ne mijenja, mnoštva odlaze na fronte za tko zna koga i tko zna gdje. Uspostavljaju neke granice koje se već sutradan ruše. Ti stvarno misliš da mi imamo za čime žaliti?

EF: Možda. Koliko god ovo dugo trajalo i koliko god dugo će još trajati sve je još uzaludnije ako se prestanemo nadati.

CE: Hoćeš reći da se ja ne nadam, da mene nije briga zato što sam umorna od ovih silnih smrti i života koji dolaze i odlaze bez cilja?

EF: Nisam to mislio. Oprosti. Ja samo ne bih htio... Ne bih volio da se ugasimo.

Kuda odlaze zagrljaji koji se nikada ne ostvare? Žive li oni u nekom svom svijetu?

CE: Dugo se nisu čule sirene. Nebo je odmah toliko ljepše.

Čuješ li tu melodioznu tišinu, osjetiš li topli zrak kako je miluje?

EF: Jesam li ti ikada rekao da sam kao dijete sanjao da ću biti astronaut?

CE: Nije te bilo strah?

EF: Ne, mislio sam da se na zvijezdama može živjeti. Htio sam biti sam, daleko od svega. Ni tada nisam podnosio zvuk sirena.

CE: Ali, toliko je malo svjetla gore a toliko tame, i ništa oko sebe ne poznaješ. Nemaš čak ni svoju sjenu.

EF: Što si ti htjela biti kao mala?

CE: Neću ti reći, smijat ćeš se.

EF: Ako ću se smijati onda ću se potruditi da se i ti smiješ sa mnom. Može tako?

CE: Htjela sam raditi u knjižnici.

EF: Moram ti priznati da meni puno bolje zvuči biti astrounatom pa makar na zvijezdama bilo smrtno hladno.

CE: Kad sam pronašla prvu knjigu više nitko nije čitao. Knjižnice su se zatvarale jedna za drugom. Nisam mogla razumijeti zašto bi one nestajale. U knjigama su se događale sve one lijepe stvari koje se nisu događale nama. Često sam maštala da i sama živim u jednoj od njih.

EF: U kojoj bismo knjizi ti i ja živjeli?

CE: U nekoj bajci sa sretnim završetkom.

Znaš li pod kojim svjetlom najljepše sjaji koža lijepe djevojke? Odgovor potraži pod punim mjesecom.

EF: Razmišljaš li ikada o budućnosti?

CE: O našoj budućnosti?

EF: Ako sam ja dio tvoje budućnosti, onda... O našoj budućnosti.

CE: Naša je budućnost za mene kao ruka spasitelja utopljeniku kojeg guta kakvo crno jezero. Jedino za što se držim i što grčevito ne želim pustiti.

Što može grijati njegova pluća više nego njene tople riječi?

EF: Imamo li djece? U toj budućnosti.

CE: Nisam odlučila. U mojoj mašti još smo uvijek mladi, sami sebi dovoljni.

EF: Volio bih imati dijete koje će izgledati poput tebe, da ima tvoje oči i da se smije glasno kao i ti.

CE: Buncaš, zaljubljen si i imaš groznicu. Neugodno mi je biti pored tebe kad si takav.

EF: Što onda ti osjećaš ako to nije groznica?

CE: Ja bolujem od raznih bolesti, ali još nisam od njih počela buncati.

EF: Trebao bih te onda zaraziti groznicom koju ja imam, malo ludosti ti ne bi škodilo.

CE: Ne znam u kojoj bih samo ludosti poželjela imati imati djecu čija su imena inicijali, djecu koju sakrivam iza općih mjesta; koja ne smiju imati identitet.

EF: Zašto to tako govoriš? Pa to bi bila naša djeca.

CE: Jesi li ti zbilja dijete svojih roditelja?

Kako se neugoda sakriva u kutu usana; kako se zatečenost igra skrivača po člancima prstiju; kako odjekuje tišina tiša od tišine?

CE: Ti si nekad tako naivan pa mi smo rođeni kao ničija djeca. Bježimo glavom bez obzira, ne znamo ni od koga ni kamo. Pozivamo se na mame i tate jer nemamo na koga, ali ni oni nas žele prišiti na sebe. Od straha, ljutnje, ne znam. Jedino čega se bojimo je da ne naletimo na onog Drugog. Ne prepoznajemo ni sami sebe sebe, ali tako dobro prepoznajemo neprijatelja.

Kako se pruža ruka onoj koju voliš; kako ju spasiti od utapanja u Životu?

EF: Jednom ćemo pobjeći zajedno. Samo ti i ja.

CE: Možeš li mi to obećati?

EF: Moram ti to obećati.

CE: Kamo ćeš me odvesti?

EF: Kamo god poželiš.

Gdje se rađa nada? Na jeziku, u utrobi, među prstima?

CE: Vjeruješ li u sirene?

EF: Ako vjerujem u kraj ovog beskonačnog rata, onda mogu vjerovati i u sirene.

CE: Vidiš li onu hridinu ondje? Hoćemo li se naći tamo u zoru?

EF: Čekat ću te tamo i prije zore.

CE: Želim da sjednemo ondje i prepustimo se valovima. Da nas more usiše u sebe. Da postanemo sirene kada dođe novi dan.

EF: Hoćemo li se više ikada vratiti na kopno?

CE: Vraćat ćemo se samo jednom godišnje, na prvi dan proljeća, ondje - na istu hridinu. Spašavat ćemo nesretnike s kopna koji su se molili za spas i voditi ih u naše podmorsko kraljevstvo.

EF: Ti ćeš biti kraljica...

CE: ...a ti ćeš biti moj kralj.

EF: Hoćemo li ondje imati djecu?

CE: Imat ćemo mnoštvo djece i svi će govoriti da imaju najljepša imena u cijelome kraljevstvu.

EF: U zoru?

CE: U zoru.

Valovi što maze obalu i zvijezde što blijede.

Osjeća u trbuhu vrijeme kako protječe, kako joj melje organe i pritišće utrobu.

Znaš li od čega strahuju njihovi isprepleteni prsti?

Čut će se još jednom sirene na obali, boli li te kako zavijaju, buče?

Raspustit će se prsti. Do zore. Ili zauvijek?

***

Između zemlje i neba. Gdje se stvaraju pravila života. Gdje se stvara Ideja svijeta.

Vjeruju li čovjek i duša u isto? Sada vjeruje da može glasnije vikati, snažnije povući, a poslije?

Vidiš li prezir što isijava iz zjenica? Bijes na zubima?

Silina odlučnosti probija ih kroz gomilu. Poznaje pravi put – želi vjerovati da ga poznaje.

Neki odavno sumnjaju u postojanje pravog puta.

o: Hoćeš li me napokon pustiti? U ovoj gomili, nemoguće je da me pronađe.

O: Misliš da ne pokušava sve što može?

o: Ne želim razmišljati o tome, ionako mi nikada neće biti dozvoljeno da ikada pomislim što želim.

Kako se čuje jezik pun nezadovoljstva?

O: Prestani me tako gledati. To će biti za tvoje dobro.

o: Od kada si tako licemjeran? Dobro znaš kako je to kad je netko onaj Drugi.

O: Njega ne spominji.

o: Ne znam koji si komadić svoga života vidio da si postao tako mračna Ideja.

O: Ti ne vidiš isti život k'o ja. Ne razumiješ.

o: Tako će nam mama govoriti. Toliko ćemo puta čuti rečenicu – ne razumiješ. Kada ćeš ti postati poput nje, pravi mamin sin koji jedini razumije.Od kuda će se stvoriti ta silna hrabrost i razumijevanje svijeta pa da se više nećeš skrivati iza vrata svoje sobe? Od kad će to tebe biti briga za mene?

O: A kada ćeš ti postati tako tvrdoglava?

o: Ti znaš da ne možeš spriječiti život što nas čeka. On i ja, mi ćemo biti zajedno, ti tu ne možeš ništa.

O: Ali vas dvoje nećete nikada taj život završiti zajedno.

o: Zbog vas! Zbog tebe i mame.

O: Zbog svega što se događa na našem svijetu.

o: I sam znaš da to neće biti razlog. On će me tražiti na našoj hridini i neće biti nikakvih, čarobnih sirena. Dočekat će ga samo kamena pustinja. Ali on će nastaviti čekati, svakog prvog dana proljeća će dolaziti, ali nikada me neće pronaći. On će čekati, a što ćete vi napraviti?

Kako se prekidaju riječi jednog oštrog jezika? Grubom rukom ili grubim riječima?

o: Prestani, to me boli.

O: Ti zbilja misliš da ću ja uživati u našim svađama, gledati te nesretnu, slušati te kako jecaš?

Bijesni li više tišina ili riječi?

O: Odjednom nemaš ništa za reći? Dobro.

o: Od kuda ćemo mi poteći? Reci mi.

Kako se odgovara na pitanja na koja nema odgovora? Na pitanja na koja nitko ne želi dati odgovor?

o: On i ja nećemo smjeti biti zajedno jer je stranac. Jer nećemo znati od kuda potječe, jer nećemo znati je li „naš“ i jesu li njegovi preci ubili našega tatu -  je li možda njegov tata ubio našeg tatu. A od kuda ćemo mi poteći? Ja se neću ni roditi u našoj prvoj kući, u našem domu – od kuda ću biti ja?

O: Ti ćeš biti naša.

o: A čiji ćete biti vi? Od kuda ćete vi doći, kome ćete vi pripadati?

Vidiš li trzaj u oku – jad i ljutnju kako u njemu slave pobjedu?

O: Ti zbilja ništa ne razumiješ.

o: Nesreću ne treba razumijeti.

O: Bit ćeš mi zahvalna.

o: Što ćeš me prisiliti da izgovorim najveću laž u svom životu? Da ga ne volim? Što ćeš me natjerati da ga ostavim samog, na našoj plaži, da bježim s vama, a ne s njim? S vama, koji ćete tako dobro znati tko ste.

O: Ne shvaćaš.

o: Što ja toliko ne shvaćam?

Kako čujemo riječi koje nitko ne želi čuti? Kako prelaze preko usta, peku li onog što ih izgovara?

Vidiš li malenu boricu što se urezala oko osmijeha – jesu li to učinile riječi?Mogu li one ranjavati, urezivati ožiljke?

O: Regrutirat će me.

Kako plakati kad ni suze ne pomažu? Kako zacijeliti drugoga, sebe kad ni dodir ne liječi?

Osjećaš li kako bespomoćno podrhtavaju?

o: To je nemoguće. Kako?

O: Naći će nas i na kraju svijeta.

o: Sve te godine mi ćemo...

O: Uzaludno potucati naše kovčege diljem svijeta, da.

o: Spremit ćemo ih još jednom, ti ne možeš ići.

O: Neću više htjeti bježati.

o: To nije bježanje, to je zdrav razum.

Mogu li duše zaustaviti život, prekinuti tijekove vremena i prostora i promijeniti sudbinu?

Krije li se odgovor u slabašnim, ali odlučnim koracima; u očima punima borbenog žara?

o: Gdje?

O: Kod naše stare kuće. One kuće koju ti nikada nećeš vidjeti.

o: Hoćeš li se sjećati toga mjesta?

O: Na ovome svijetu, vidim ju jasno – malenu i gotovo razrušenu, okruženu krvožednim ljudima što kod kuće lašte puške i oštre zube. Kad stignemo ondje, na naš svijet ona će kroz dvadeset godina postati za mene romansa. Neću je više moći vidjeti jasno, postat će neka idila, nek mit kojem se treba pokloniti. Izvorište na koje se treba otići napojiti. Nešto za što se valja boriti.

o: Samo ćeš tako pristati raditi za neke granice? Koje već sutra neće biti i koje možda nikada nisu ni bile?

O: Ako ću ja morati poći, to znači da će naš tata tada biti mrtav.

o: Ni on nikada nije trebao otići.

O: Otići će jer će se nadati da ćemo se tako vratiti. Kad me pozovu, bit će mi napokon jasno zašto će nas napustiti; on će samo misliti da će njegov život biti dovoljna žrtva da ti i ja konačno stignemo kući.

o: Kamo mi uopće možemo stići? Ti znaš da to nikada neće biti opcija. To neće biti naš rat, to neće biti ničiji rat.

O: Lakše ću to podnijeti ako se rodim uvjeren u to da se borim za vlastiti dom, za nešto bitno, romantično kao što je obitelj - ti i mama.

o: Mi ćemo uvijek imati dom, on će biti tamo gdje smo zajedno.

O: I sama znaš da to neće biti istina. Od čega ćemo strahovati cijeli život nego od pospremanja kovčega, konstantnog bježanja i napuštanja svih koje smo ikad upoznali?

o: Od kada se tvoja duša pomiruje sa svime? Mora postojati neko drugo rješenje. Još ga ne vidimo, ali pokazat će se.

O: Shvaćam sada nužnost toga da smo nečiji. Da čuvamo svoje.

o: On se ne bi složio s tobom.

Poznaješ li onog jednog, onog jednog što tvoju istinu bolje poznaje od tebe samog? Kojeg, kad griješiš, ne možeš pogledati u oči pod silinom srama? Jer pred njim se ne laže, ne skriva.

O: On vjerojatno više neće biti živ u tome trenutku. Ljudi će ljudima odavno prestati biti ljudi, svi ćemo postati vukovi.

o: Zato će postati i zabranjeno voljeti se? Zaljubiti se?

O: To neće imati budućnost. Ti ćeš jedino moći biti silovana i ubijena jer im ne pripadaš, tu ti ni on neće moći pomoći. Svoj će uvijek pronaći svoga. Pogotovo onda kada treba uprijeti prstom i otkriti izdajnika. Kako ti to još uvijek nije jasno?

Nos koji se visoko vije - što ga vodi? Nada ili prkos? Vjeruješ li da su promjene moguće?

O: Zašto stajemo?

Osjećaš li napetost kako raste? Vidiš li kako se počinju tresti, kako se zrak zgušnjava?

o: Što se događa?

O: Ovdje je.

o: Tko?

O: On.

Osjećaš li toplinu jedne duše koja im se približava? Jednog poznatog srca kojeg će voljeti?

O: Dolazi... Mi ćemo se ponovno sresti.

o: Što nisi to uvijek priželjkivao? Zašto se treseš pa njegova je duša živa?! Njegovo će tijelo biti živo!

O: Ne, ti ponovno ništa ne shvaćaš. Osjećam sada, mi ćemo se sresti, ali tamo. Na granici.

***


Na bojišnici.

Možeš li išta čuti doli buke, meteža zvukova što paraju uši?

Vidiš li išta od oblaka dima? Od zemlje posute krvavim tijelima?

Znaš li zašto se u ratu dvojica prijatelja boje ponovnog susreta?

Vidiš li one dvije uniforme različitih boja kako se drže jedna za drugu? Ranjena i znojna tijela što tumaraju preko palih prijatelja?

BE: Još malo, drži se.

HA: Ubit će nas. Tebe moji, a mene tvoji.

BE: Neće nas pronaći.

HA: Ti barem znaš da na ovome svijetu svakoga pronađu.

BE: Čuvaj snagu za kasnije.

HA: Nisam propucan u jezik, propucan sam u nogu. Sva sreća pa loše ciljaš.

Vidiš li kako gubi dah? Sjeća se kad je vjetar što je hujao bio jedini zvuk koji je pratio njihove riječi.

Sada ih prati melodija kiše metaka.

BE: Zašto si uopće došao ovdje?

HA: Nemam više nikog svog. Što sam mogao izgubiti? Ionako bi nas ovaj rat sve prije ili kasnije poharao.

BE: Uvijek si govorio da nisi borac nego pacifist. Da si svačiji čovjek i da svi pripadamo čovječanstvu.

HA: Usta su puna riječi kad imaš za što živjeti. Bolje bi bilo da ja tebe pitam zašto ti pucaš s one strane?

BE: Tu je bila naša prva kuća.

HA: To ti je glup razlog.

Vidiš li kako mu noge gube snagu? Kako se spotiče i pada?

Njegove se ruke tresu pod pritiskom – iscrpljene su i u strahu.

Možeš li se sjetiti kako puše vjetar u ovo vrijeme godine?

BE: Diži se, ajde, diži se! Još malo i stigli smo do pomoći.

HA: Ne može nama nitko pomoći.

BE: Nije sad vrijeme za patetiku.

HA: Ostani ovdje sa mnom, zaboravi na njihovu pomoć. Kome su oni ikada pomogli? Mi i jesmo tu zbog njih.

BE: Ali tvoja noga...

HA: ...će biti dobro.

BE: Moramo se maknuti odavde, ako nas netko vidi...

HA: Ubit će nas? Misliš da se to neće ovako i onako dogoditi?

Podigni pogled.

Prestaneš li gledati u tlo natopljeno krvlju, gore ćeš vidjeti krošnje.

Kroz njih se probijaju prve zrake sunca. Budi se neki drugi dan.

Pogledaš li malo bolje među stablima, podno jednog debla pronaći ćeš prijatelje. Prijatelje koje su se ponovno sreli.

Vidiš li kako se na mahove njihove mladenačke bore brišu, kako nakratko cijeli život i njegova patnja nestaju u radosti susreta?

Ili vidiš samo dva bića izmučena od svemira što jednom zauvijek traže predah?

BE: Moramo potražiti sklonište.

HA: Što je s onim da nas neće pronaći?

BE: Neće nas pronaći ako pronađemo sklonište.

HA: Propucat će nas, kako god okreneš. Ostani sjediti.

BE: Morao bih ti poviti nogu.

HA: Radi što hoćeš.

Čuješ li paranje tkanine i ishitrene izdisaje? Je li to u njemu nada, neka želja da stvari pođu na bolje, da ne završi ovako?

HA: Nedostajao si mi.

BE: Ne bih nikad rekao.

HA: Što, ja tebi nisam nedostajao, ha, prijatelju stari?

BE: Zašto si mi prestao pisati?

HA: Jer sam prestao vjerovati da ću te ikada vidjeti.

BE: Kao da je to bilo važno. Nikad nismo na to računali.

Vidiš li njegov pogled što miluje staroga prijatelja? Bol što ruku pod ruku pleše s radošću?

HA: Možda nismo, ali smo se nadali. Ostao sam sam, za mene je od tada bilo jednostavnije živjeti bez ikakve nade.

BE: Na kraju smo ovdje.

HA: Čini se da sam ipak bio u krivu.

Njegova izmorena ruka poželi ga dotaknuti po kosi, hoće li se usuditi to napraviti?

HA: Jesu li ti mama i sestra žive?

BE: One su na sigurnom.

Osjećaš li toplu struju njegova daha?

HA: Nije ovo mjesto za tebe.

BE: Mislim da oni nisu izbirljivi po pitanju toga koga će pozvati u goste.

HA: Svaka čast, još si uvijek brz na jeziku.

Kako se početi smijati kad se bojiš da ćeš od smijeha prasnuti, slomiti se, nestati?

BE: Pisao sam ti poslije... Nakon što si ti poslao svoje zadnje pismo. Jesi išta od toga pročitao?

HA: Nisam. Znao sam da ne bih izdržao da ti ne odgovorim.

BE: Posljednje što si mi napisao je da bi i ti jednom volio biti iskren prema meni. Godinama sam se pitao što si s time htio reći.

Čuje li se ipak nešto poput smijeha iz njegovih usta? Procijeđenog i iscijeđenog, što se jedva probija kroz stisnuto grlo?

HA: Znao sam da ćeš to spomenuti... Ako se ikada sretnemo.

BE: Nisam mislio da si i meni morao lagati? Mislio sam da smo prijatelji; da me smatraš prijateljem.

HA: Moraš mi vjerovati... Nisam ti lagao nikada ništa u vezi onog što je bilo važno.

BE: Što je bilo toliko nevažno da mi prestaneš pisati? Bio sam tako jadan... Toliko jadan da sam se sjetio onog tvog obećanja na igralištu. Zauvijek. Misliš da je bilo lako ne pomisliti da je cijelo naše prijateljstvo bila laž?

HA: Volio sam te.

BE: Volio sam i ja tebe.

Podrhtavaju li njegove usne od umora ili od njegove prisutnosti?

HA: Ne, ne onako kako misliš. Ti si mene volio kao rame za plakanje, kao prijatelja, kao nekog tko te te poznaje, ja sam tebe volio...

BE: Znao sam to oduvijek. Kad sam poslije o tome razmišljao, shvatio sam da sam to pomalo i iskorištavao. Ali, to nikada nije bilo važno.

HA: Možda tebi.

BE: Nisam tako mislio.

Tišina. Ona koja se ne da opisati.

HA: Primi me. Idemo po pomoć.

BE: Više se ne bojiš da ćemo poginuti?

HA: Tko kaže da to nije upravo ono što želim?

Dići će ga preko ramena.

Za njima će svirati orkestar oružja. Umjesto vina svijetom će se prolijevati lokve krvi.

Ako bolje načuliš uši, čut ćeš i vjetar koji puše za njima.

***

Čuješ li njegove korake? Udisaje što su sve plići i plići? Čuješ li strah što struji njegovim nosnicama? Očaj što se skriva u čvrsto stisnustim šakama? Vidiš li taj put bez cilja?

Pokušat će pobjeći od zaborava, od njihova dodira. Pokušat će pobjeći od života.

Ona će ga slijediti u stopu kao i uvijek. Zajedno će gubiti dah.

Je li to put u spas? Postoji li takvo što?

Možemo li se nadati nekom drugom životu? Zamisliti neki drugi svemir u kojem smo drugi, drugačiji, sretniji?

Postoji li svijet na kojem ljubav uvijek pobjeđuje, a prijatelji se nikad ne zaboravljaju? Gdje neprijatelji ne upiru prstom jedan u drugog?


Čuješ li njihove korake? Teške i hitre korake. Korake jedne borbe, jednog bescilja? Kratke i brze udisaje koji će kad tad utihnuti? Šake koje će popustiti?

Čuješ li te korake? Oni ne znaju kamo idu, ali znaju da će negdje morati stići.













Facebook! TwitThis