Tags: 5F 2M

Gospođa Katarina živi sama u stanu. Jedno dijete - kćer Tatjana je otišla živjeti u inozemstvo, odavno. Drugo dijete je sin Mihael, miljenik, ali se rastaje. Tu je i unuka, Pia, reprezentativni lik svoje generacije pun ambicija koje je gotovo i preplavljuju. Za sve to vrijeme, tu je i jedno kuhalo, stiglo iz Velike Britanije za gospođu Katarinu - da može kuhati svoju kavu "za poslije ručka". Kroz deset ciklusa zakuhavanja vode, raspliće se jedan kratki period njihovog života u kojemu se mnogo toga promijeni, ali i gotovo ništa.



GODINA PROIZVODNJE: 2019.

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 2 (Marin - 20te, Mihael 40te)

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 5 (Pia - 20te, Katarina - 60te, Tatjana, Irena - 40te, Loren - 30te)

AUTORSKA PRAVA: sva prava pridržana


je li moguće da isti glumci igraju više likova (npr. moguće dubliranje):  Da. Tatjanu, Irenu i Loren može igrati ista glumica 


napomene vezane za mjesto radnje (npr. hotelska soba): Jedan prostor - malena kuhinja






PRODAJEM KUHALO, 40 KUNA, KORIŠTENO 10 PUTA

šifra: kuhalo12345



... – označavaju nedovršenu misao, neki odlazak u ono što se ne treba izgovoriti ili pomanjkanje izraza

- (crtica) označava prekidanje replike jednog lika drugim zbivanjem

() – označava pauze u tijeku misli i riječi lika





1.

Kuhalo se pali. Električna energije ga trese i ono počinje svoju sonatu – onu koja završava s velikim crescendom do forte-fortissimo.

KATARINA: Dobro, i što si se sad ti opet trošila?

TATJANA: Mama, molim te...

KATARINA: Samo ne znam zašto uvijek kad dođeš kući sa sobom moraš toliko toga dovući. Čuvaj peneze, znam ja da nije lako tamo, krut je taj svijet vani. Pričala mi je susjeda Barić, njezini su baš putovali u ovaj, London i kaže da ni njih dvoje ni kavu nisu mogli popiti za ispod 10 eura. Mi imamo sreće tu što možemo još za euro kavu naći! Eto, a ti još nemaš nikog svog gore, nekog da ti pripicukne -

TATJANA: - Mama, ja u Londonu nisam već preko tri godine. Ne moraš ti mene teachati i objašnjavati mi kako je skupo u Londonu -

KATARINA: Ja ti samo velim što mi je pričala Barićka, što se ti odmah propinješ –

TATJANA: - Hoću ti samo reći, I'm not a tourist. Ne hodam ja po kavama i razgledavam South Bank, živim, radim i kuham kavu kući. Uostalom; Leeds je sasvim druga priča. Nema tu veće cjenovne razlike nego da živim i rentam u Zagrebu.

Zakuhalo se. Tatjana rastače vodu za kavu – sebi za instanticu, Katarini dovršava tursku na štednjaku. Zvuk cvrčkanja plinskog štednjaka odmah raspali i Katarinu.

KATARINA: Eto, što sad to znači kad si opet štednjak upalila. Što nisi jednostavno mogla tako lijepo i vodu zakuhati?

Okretanje prekidača. Turska je brzo obavila sekundarno ključanje.

TATJANA: A vidiš kako je brže voda boiling nego kad ti krčkaš na tom starom štednjaku? Trebali bi ti bar kupiti onaj električni, Mihael i ja uložiti; da, to je i manje opasno za tebe, ako zaboraviš ugasiti ovaj plin, who knows i osim toga (!) više je environmental -

Šalice „padaju“ na stol.

KATARINA: Ajde, pusti ti mene, 40 godina kuham na plin pa ću tako i sada. Hoćeš mi dodati malo mlijeka iz frižidera?

Vrata frižidera – ona koja treba malo jače povući pa kad ga se otvori sav njegov sadržaj zazvecka. I bam – zatvaranje.

KATARINA: A što ti to piješ, vodu obojanu kavom?

Cin-don žličice.

TATJANA: To je instant. Preteška mi je turska kava.

KATARINA: Jel' to i bez šećera i mlijeka?

TATJANA: Yes. Primijetila sam da sam lactose intolerant, loše mi sjeda mlijeko na želudac. A bome, ni šećer nije ništa bolji za organizam. I ti bi trebala probati bez.

KATARINA: Hvala lijepo, meni dve žličice Franka i žličica šećera, taman.

Srk, srk pa možemo dalje.

KATARINA: Ćeš kremšnita? Bila jučer u Konzumu, kupila dve. Lijepo su izgledale. Jesu malo umjetne, ali nisu loše. Što ću, kad više nemam kome napraviti protvan kolača, tko će to jesti –

TATJANA: - Neću, mama. Smanjila sam s šećerom, rekla sam ti sad.

KATARINA: Vidim, sva si se ogolila. Ko srednjoškolka izgledaš. Jedeš ti što god tamo? Imam baš tortellina, mogu na brzinu skuhati –

TATJANA: Ne treba, mama...

KATARINA: - Ma to ti je časkom, samo ću vodu pristaviti –

TATJANA: - Ne treba, stvarno. Pojela sam s Martinom ručak u gradu. Ali, samo da znaš, za inače - možeš si i vodu za pastu kuhati u ovome. I za rižu i sve. To ti je super brzo -

KATARINA: - Kojom Martinom?

TATJANA: Ne znaš ju. Nije ni važno.

KATARINA: Ma to je ona mala, znam, što je s tobom u gimnaziju išla.

TATJANA: Nije, mama. To je Marina i s njom se nisam čula barem 20 godina. Martinu sam upoznala u UK...

Otvaranje prozora koje malo teže ide.

TATJANA: Kako je sparno! Unbearable je u ovom stanu, ne mogu vjerovati da ti Mihael nije dao ugraditi AC.

KATARINA: Nemoj prozor, samo ćeš vrućinu pustiti. Mogu ja po ventilator.

Brže-bolje grebanje stolicom za ustajanje.

TATJANA: Ne moraš, sjedni. Zaboravila sam samo kako može biti gnjusno toplo u Zagrebu već u ovako rano ljeto.

Zatvaranje prozora koje je jednako grubo kao otvaranje.

KATARINA: Znaš, pitala me baš Barićka di si ti to sad. Rekla sam joj Lids, ali nisam joj znala objasniti di bi to bilo.

TATJANA: I da jesi k'o da bi susjedi Barić to išta značilo.

KATARINA: Nemoj tako, susjeda uvijek pita za tebe. Mala od Igora njenog je sad u srednju školu krenula i kaže da već razmišlja da bi studirala vani. Ona se boji, Igor i njegova žena bi ju pustili, ali nije joj svejedno, ipak bi bila sama –

TATJANA: - Dobro, i? Bila bi u dormu nekom, imala bi društvo, druge studente. Bolje da ode odavde.

KATARINA: Ne razumiješ ti tu brigu.

Kratka tišina. Žene gutaju kavu i riječi.

TATJANA: Gdje je uopće susjeda Barić? Čudno mi je da njena znatiželjna njuška nije provirila kroz špijunku kad sam došla.

KATARINA: A ti ne znaš, da. Slomila je kuk nedavno, zamisli; tu u zgradi se spotaknula na stepenicama i eto. S Igorovima je sad, dok se oporavlja. Ne znam ni hoće li se vratiti. Prošlu nedjelju je bila u crkvi, nije mogla dosad, jedva je hodala. Nisam je vidjela prije toga tjednima. Sad već nekako ide, hoda, ali teško bi joj bilo ovdje samoj.

TATJANA: Znači Igoru je pun autobus.

KATARINA: To mu je mater, Tate.

TATJANA: Što ju ne smjesti negdje gdje će imati professional care, u dom? Ako već ne može sama...

KATARINA: Lako tebi tako govorit.

TATJANA: Realna sam, mama. Sigurno mu nije lako brinuti se za nju pored svega –

KATARINA: - Igor je dobar dečko. Uvijek je bio.

Pali se pipa, Tatjana toči vode.

TATJANA: Hoćeš i ti čašu? –

KATARINA: - Sjećaš se kako je imao rudlavu kosicu k'o dijete? Kad ste imali onu „darkersku“ fazu k'o gimnazijalci? Nećeš vjerovat, još se tako nosi s tom dugom kosom. Zgodan je Barićkin Igor s obzirom da ona i nije neka ljepotica, to je više na Barića potegao. () Bili ste baš lijep par vas dvoje. () Spomene se on tebe, svaki put bi me pitao kako ti je gore. I uvijek te hvali na sva usta, da si ti najhrabrija među cijelim vašim društvom –

TATJANA: - Koliko ja znam njemu dobro ide business tu...

KATARINA: - Joj, kako smo susjeda Barić i ja znale maštati. I vikende smo si već raspodijelile koja će kada unučiće čuvati. Jedno da bude rudi k'o on, a djevojčica krasotica s tvojom teškom, crnom kosom –

TATJANA: - Davno je to bilo, mama.

KATARINA: - A dugo ste vi hodali bome. Mi smo bili uvjereni da će nakon fakulteta crkvena zvona, kad ono... Vi prekinuli, ti se za par godina spakirala, on našao sadašnju ženu –

TATJANA: - Dobro, ima li ova priča neku poantu?

KATARINA: - Dobro, Tate, pričamo. Samo se prisjećam. Ne mogu si pomoći da ne mislim što bi bilo da ste ostali zajedno, možda onda ne bi morala ići...

TATJANA: - Mama, ja sam htjela otići.

KATARINA: - Ne moraš ti to meni objašnjavati, k'o da je tebe ikad itko mogao zaustaviti u tvom naumu. Samo, eto... Možda ne bi sad bila negdje sama u stranom svijetu.

TATJANA: - Gosh, mama, I can't. Ne možemo svaki put kad dođem isto.

Još jedna čaša vode - za živce, žeđ i vrućinu. Potom, i drugo ustajanje od stola – Katarina.

KATARINA: - Jesi sigurna da nećeš da skuham one tortelline?

Šuškanje odjećom i raščišćavanje stola, idemo prema kraju druženja.

TATJANA: - Um, neću. Hvala ti, rekla sam ti da sam jela. () Idem sad, moram još s Mihaelom se naći, imamo za riješiti papire za stan.

KATARINA: Ti znaš da je sve moje namijenjeno da se ravnopravno dijeli među vama?

TATJANA: Znam, mama, ali neću držati nešto što meni ne treba.

KATARINA: ...

TATJANA: Svratit ćemo poslije. Ajde, mama... () I jedi ti, nemoj slučajno čekati nas.

KATARINA: Ajde... () Reci Mihaelu i da pošalje Piu ovih dana, imam nešto za nju.

TATJANA: Hoću. Bok.

Otvaranje vrata stana.

KATARINA: Bok, čuvajte se.

Zatvaranje vrata stana. Koraci do kuhinje.

Katarina klika par puta beznačajno po kuhalu, a potom ga odgurne negdje u stranu – da ne smeta.

2.

Kuhalo bruji i zavija, u potpunoj je panici.

MARIN: Pia, čuješ me? Pia. Jesi dobro? Jesi uspjela? Pia...

Sve se jače trese i treska pa dok ne prestane.

PIA: Ne nabijaj mi presing! Čekaj! Pokušavam...

MARIN: Stavio sam vodu za čaj –

PIA: - Kakav jebeni čaj? Dobro. Samo odi, pliz, sad ću. (Valjda.)

MARIN: - Za smirenje. Čaj, za smirenje.

Otvaranje ormarića u napetoj potrazi za pravim.

MARIN: Dobro, di to sad stoji, tu je kava... Pa mora ti baka imati nekog čaja.

Našli smo ga.

MARIN: A, evo. Tu je neki šumski. Ček, što nema kamilice? To je za smirenje, što ne? Ili je menta...

PIA: - Ljube, pliz... Pusti sad taj čaj.

MARIN: - Oke, oke, samo pokušavam... Jesi uspjela, ha? Jesi ga izvadila?

PIA: Ne znam, ne mogu. Pičku materinu Marine, ovo se samo nama može dogoditi. Fuck, što sad...

MARIN: Oćeš da ja? Mislim, da uđem pa da ti pomognem -

PIA: - Jebote, ne! Daj, odi samo i pij taj čaj.

Marin se povlači. Utapa vrećice čaja u vruću vodu pa sekundu dvije nakon stane lupkati prstima po svojoj uzavreloj šalici.

Taj ritam kratko traje – nema živaca za njega. Pokušava srknuti napitak za smirenje, ali sve što uspije napraviti je zapaliti vlastiti jezik.

MARIN: A jebote, ovo je vruće.

Tresne šalicom o stol i sada stane vrtiti drugi ritam. Jednako uznemiren, ali ovog puta lupka nogama po kuhinjskim pločicama.

Odjednom – prodorni zvuk puštanja vode u kotliću, kao prodor kakvog božjeg glasnika i klik, evo ga – otvaraju se vrata.

Marin odmah skače pred vijesti.

MARIN: - I? Jesi?

PIA: - Joj, jesam. Pusti me malo, sve me boli tamo dolje. Daj da sjednem malo...

Marin se ustrči oko svoje ranjene djeve i džentlmenski zagrebe stolicom ne bi li je zbrinuo.

MARIN: Tu sam ti stavio čaj. Pazi – vruć je.

Cijede se filter vrećice u tišini riječi i tup – padaju u sudoper.

Smještamo se za stol, kako bi se reklo – u miru božjem i trpimo par trenutaka šutnje koji zamijenjuju nebrojena pitanja.

MARIN: Gdje si ga stavila?

PIA: Uramila sam ga i digla na počasnu policu pored bakine četkice. Što misliš? Zamotala sam u WC papir i bacila u koš.

MARIN: - A misliš da neće skužiti?

PIA: Dobro, što ti stvarno misliš da moja baka kopa po smeću?

MARIN: Ma, ne, samo... Znaš. Osim toga, ti si ta koja stalno priča kako moramo paziti da ne zna –

PIA: - Ljube. () Upravo sam iščupala smežurani kondom iz dubine svoje, m-m i ti mene sad, s oproštenjem, jebeš oko moje bake i toga zna li ona da joj oskvrnjujemo stan našim prljavim jebanjem. E pa baš si dušebrižnik!

MARIN: - Dobro, smiri se. Evo, tu ti je čaj. Sad se već ohladio.

PIA: - Kakav mrtvi čaj, koliko ti imaš godina? Neću čaja. Možeš me samo pustiti na sekundu na miru?

MARIN: - Dobro, dobro...

Tišina, neko vrijeme.

A potom tekućina koja se slijeva u sudoper.

PIA: Što radiš?

MARIN: Pa () rekla si da nećeš.

PIA: Ajde, samo sjedni molim te.

I traje tišina, tako sve dok se ne počne čuti otkucavanje zidnog sata iznad njihovih glava.

MARIN: Jesi smislila () jel znaš što možemo sada?

PIA: Kako misliš?

MARIN: Pa... S obzirom da je kondom pao, a ja sam, znaš, unutra. Možda ne bi bilo loše, možda bi trebali –

PIA: - Ne znam. Djeluje mi suludo da bih od toga mogla... A opet; ne mogu zamislit goru stvar nego da –

MARIN: Čuo sam priču od frenda da je jedna cura koju zna zatrudnila od one, predejakulativne. Ovo čak nije bilo pred, ovo je bilo the real deal –

PIA: - Dižeš mi paniku sad -

MARIN: - Ne, ne, nisam tako mislio. Sori ljubavi, ne želim te sad uznemiravati... Samo, želim da budemo pametni.

PIA: - A misliš da je meni svejedno? Pa ne bi ti morao hodati 9 mjeseci s drugim živim bićem u sebi koje te siše k'o pijavica. Ti bi lijepo mogo nastaviti i na faks i sve, a kak' bih ja na peti kat novinarstva se penjala s trbuhom do zuba.

MARIN: - Dobro, sad... Pretjeruješ. Ajmo bit racionalni, jel znaš u kojem si danu ciklusa?

PIA: - A ne znam, nemam pojma... Mislim da sam zadnju mengu imala kad smo išli na onaj fest na Kegliću. Znam da sam morala mijenjati uložak tamo u grmu, fuj i da mi je onda Lana glupača uzela zadnju maramicu -

MARIN: - Ček, ajde da uzmem mobitel pa da pogledamo na kalendar kad je to bilo...

Koraci koji brzo odu simo pa tamo, pomalo k'o iz crtića.

MARIN: - Evo, to je bilo prije 1, 2... 12 dana.

PIA: - Još mi je to bio 3.dan menge znači plus 3, to je sve skupa 15, a ciklus mi je obično oko 30 dana dakle... SHIT! Znači da sad negdje ovoluiram. Jebemu mater Pia glupačo, znala sam da sam trebala ići na piluluuuu!

MARIN: - Ti si sama rekla da nećeš! Da se bojiš da ćeš se zdebljati, ja sam ti odmah –

PIA: - Dobro, jel' bitno sad? Ne, niš. Morat ću sutra do ginića.

MARIN: - I što briješ?

PIA: Pa niš, što brijem... Pitat ću ga što da radim. Vjerojatno mi može dati after pilulu.

MARIN: Hoće to biti oke da odeš tek sutra?

PIA: Kol'ko ja znam prozor je 48 sati tako da bi trebalo biti oke. Daj googlaj za svaki slučaj.

MARIN: Je. Evo piše čak da je u redu popiti i do 72 sata nakon kompromitirajućeg sek –

PIA: - Onda je riješeno.

MARIN: - 'Oćeš da ja, s tobom? Mislim, odem do doktora.

PIA: Ne, pliz ne.

MARIN: Dobro, zašto ne? Ne želim da budeš sama.

PIA: Dobro, Marine pa nije da smo u braku i planiramo obitelj. Ne moraš me držati za ručicu u čekaonici.

MARIN: Što si odmah takva? Tebi da crijeva ispadaju ne bi htjela da ti ih ja pokupim.

PIA: Pa ako sam dovoljno svjesna da mogu sama, zašto bi?

MARIN: O-ke! Onda idi sama.

Ponovno potraga po ormarićima. Jedan se zatvara, a drugi se već otvara. Dobro, gdje si?

MARIN: Što tražiš ti sad?

PIA: Baka ima negdje domaćeg višnjevca. Hoću čašicu.

Jedna ljuta pada na stol.

MARIN: Ti si baš nevjerojatna.

PIA: Što bi ti to sad trebalo značit?

MARIN: Ma, niš. Evo, niš.

PIA: Sad reci kad si krenuo –

MARIN: - Niš, samo prvo cviliš k'o malo dijete i dižeš paniku, skoro mi se rasplačeš u naručju, a onda me guraš k'o da si me jučer na Tinderu našla i dovela na jebačinu u bakinu gajbu.

PIA: A ti bi, što? Odgajao dijete u dvadesetima, otišao na bauštelu jer nisi uspio završiti faks i imaš samo šugavu gimnaziju u životopisu? A ja da naučim raditi kore za štrudle od nule pa se zabavljam s time dok dijete spava? I tako, krpamo kraj s krajem, jedemo štrudlu od sira za doručak, ručak i večeru?

MARIN: Koji kurac, Pia? Jesam ja sad možda rek'o da želim imati dijete? Pa bjelodano mi je jasno da nismo za to spremni. Sama si rekla – što možemo raditi sa srednjoškolskim svjedožbama u ovoj vukojebini.

PIA: Onda?

MARIN: Ti se baš voliš praviti glupa...

PIA: Praviti glupa?

MARIN: Da, baš tako. Ja samo hoću reći da ne znam što ti briješ da ova veza je. Oke, da, nismo možda spremni vozikati dijete po Maksimiru, ali nismo baš ni jučer ispali mami iz vagine. Godinu dana smo skupa, ti baš nemaš nikakve ambicije i planove za nas?

PIA: Ne, žao mi je, ne sanjam vjenčanje u bijelom i kredit od 30 godina za kuću u Velikoj Gorici.

MARIN: Evo opet!

Sad Marin nateže čep iz domaće boce višnjevca. Pljok i tok, tok u čašicu.

PIA: Dosta. Baka će skužiti da joj je netko prtljao po višnjevcu.

MARIN: Bez brige. Evo, vraćam uredno na policu gdje je i bio.

Ormarić – jedan zvuk za otvaranje i drugi za dramatično zatvaranje.

PIA: Ne stoji tu.

MARIN: Dobro, onda ti pospremi gdje treba biti.

Ormarići – ritam otvaranja i zatvaranja prati smirivanje Pijinog disanja.

I ostale se stvari sa stola spremaju na počinak – sve će se uredno pospremiti. I šalice, i iscijeđene filter vrećice, i kapljice višnjevca što su zapackale plastični stoljnjak.

Marin sjedi, sa svojim uzavrelim dahom dok mu se Pia ne prišulja u krilo.

PIA: Oprosti ljubavi. Malo sam samo nervozna... Bilo je ovo jedno – vratolomno – popodne.

Tihi zvuk nježnog poljupca u vrat.

MARIN: Nisam raspoložen.

PIA: Bez brige, nisam ni ja. Samo se mazim sa svojom ljubavi.

I jedno šuškanje kose kad se prsti provlače kroz nju.

MARIN: Što nije da ti se baka skoro vraća?

PIA: Ne. Bus iz Bistrice im kreće tek u 17, još će s nekom od tih svojih hodočasnica vjerojatno poslije popiti kavu u centru.

MARIN: Možda bolje da idemo.

I val nečeg što je možda još moglo izaći iz Marina prekida kvrckajući zvuk messengera na mobitelu.

Pia prestaje proizvoditi zvukove valcera pomirenja i poseže za mobitelom.

MARIN: Tko je sad?

PIA: Lana. Rekla sam joj da bi mogli popiti pivu s njom poslijepodne. Ček, da joj samo odgovorim.

Krc krc po ekranu.

MARIN: Možemo odmah krenuti. Reci joj da se nađemo u Krivom.

I Pia koja doskače na dvije noge poput mačke izbačene iz krila za maženje.

PIA: Ček, nećeš da još malo chillamo ovdje?

MARIN: Ne da mi se. Ne želim biti više tu, idemo na zrak, dobro će mi sjesti piva.

PIA: Jesi siguran? Možemo se još malo grljakati. () Vidi, ne moraš se brinuti, sredit ću ja sutra kod ginića sve.

MARIN: Znam. Ajmo.

PIA: O-ke... Pričekaj samo da se počešljam i popravim šminku. Malo sam k'o strašilo od onog cmoljenja...

MARIN: Bit ću ispred zgrade, idem zapalit.

PIA: Može. Brzo ću ja. () E, i Marin?

MARIN: Što je?

PIA: Ti znaš da ja tebe volim. Samo, teško mi je još misliti o ičemu tako dalekom...

MARIN: Sve kužim. Pusti, glupa tema ionako. Ajde, požuri. Reko mi je Lovro da će oni isto možda sjediti danas u Krivom pa se možemo svi spojiti.

PIA: Zvuči dobro. Odi ti dolje, ja sam za minutu.

Blagi poljubac usta o usta, gotovo bešuman.

I onda teška protuprovalna vrata koja odjeknu hodnikom zgrade.

Pia protegne češljom kroz kosu, elektricitet ispucalih vlasi učini svoje. Potom uzme i ispusti jedno pomagalo za šminkanje, pa drugo i poput kišnih kapljica ona padaju na plastične, kupaonske police.

Potom ispravi krevet u sobi od svih njegovih današnjih grešaka.

I prije nego što se još jednom čuju masivna vrata za izlaz, Pia provjerava kuhinju za dokaze njihovog bivanja na zabranjenom teritoriju pa isključi kuhalo iz struje i sretno ga pogurne u njegov kut.

Vrata.



3.

Cin-don, cin-don. Paniku na štednjaku dodatno uzdiže alarmirajuće zvono na vratima.

KATARINA: Evooo!

Kvaka se uzdrmava, ključevi koji nemoćno prtljaju po bravi i koraci koji trče brže, najbrže što mogu u spas.

Klik, klok, otvaraju se ulazna vrata.

Mihael poput bika tare kopita na ulaznom tepihu.

MIHAEL: Otpremiš me po kruh i onda ostaviš ključ u vratima...

KATARINA: Oprosti, sine. Trčala sam da mi se ne uhvati sos u rajngli.

Šuškava primopredaja plastične vrećice s kruhom.

KATARINA: Uh, vidi ga, još je topao. Nema mi do kukuruznog, ostali su klasični šiptarski, ali ovaj () Ima miris i okus po onom kakvog je nekad moja baka znala peć' –

MIHAEL: Ne znam samo što će nam kruh pored krumpira...

Biiiip, biiiip. Obavještava pećnica Katarinu da je svoje odradila.

KATARINA: Moja štrudla! () Znaš kakvu sam štrudlu smotala, Miha, s domaćim vrhnjem sam ju zalila, bit će za prste polizat'.

I već je noge nose dalje, u zaparenu i zapaprenu atmosfere kuhinje dok Mihael ljušti slojeve odjeća sa sebe.

MIHAEL: Ti treba nešto pomoć', mama?

KATARINA: Ne, ne! Dođi mi jedino pravit' društvo, ha? Sad sam ja gotova, imam još samo prokuhati noklice s juhom i možemo jest'. () A gdje je Pia? Treba jesti dok je vruće –

MIHAEL – Sad će ona. Išla je s kolegicom s faksa na kavu jutros, tu je blizu, na kvartu. () Kuju neke planove, žele pokrenuti neki portal –

Mihael je zakoračio u oblak mirisa i zvukova kuhinje i ne može odoliti da ne umoči prst u njega.

MIHAEL: - Mmm. Što je dobar ovaj paradajz sos...

KATARINA: - Jel' dobro napravila mama, a?

MIHAEL: Uvijek. U tvom paradajz sosu bi se mogao kupati – doslovno.

KATARINA: Mama bi tebi skuhala cijeli ocean sosa ako bi ti tako poželio.

Katarina stisne te obraščiće pa ih nježno lupne i zatim pogladi.

Promijesi još kuhačom koji put po loncu, lupkajući njegove rube i onda puf, ugasi plin. Nagli spokoj. Katarinine ruke trljaju se o pregaču.

KATARINA: Eto, to je sad zgotovljeno, možemo sjest'. () Pa gdje je ona, 'oćeš je zvat'?

MIHAEL: Sad će svakog trena, nije dijete, zna da je ručak u 2 i da treba doć'.

KATARINA: Ako ti tako kažeš... () 'Oćemo mi onda nazdraviti s jednom čašicom prije nego dođe? Poslali su mi Barićkini domaćeg orahovca. Ja sam licnula samo, onako s vrha boce i djelovao je ukusno, malo žestok za moj slatki zub, al' –

MIHAEL: - Gdje ti stoji boca?

KATARINA: Gore sam ga spremila, u onaj lijevi ormarić.

Mihael dohvaća bocu, kuckanje i čašćenje mame i sina – za nedjelju!

KATARINA: Živio ti meni, sine. Blagoslovio te dragi Bog, tebe i tvoje drago dijete i neka mi poživiš još stooo godina –

MIHAEL: - Živjela, mama!

Onda zvono, spontano u pravi čas. Katarina odmah odlaže čašicu dok Mihael puni svoju drugu.

Škriiip – čuju se vrata.

KATARINA: Pia! Jesi ti meni stigla? () Ajde, uđi, uđi. Već sam se prepala da će se ručak ohladit' dok nam ti dođeš. Tata i ja smo popili po čašicu orahovca od Barićkinih, bi ti malo?

PIA: Bok, bako. Neću, hvala, nije mi baš sad do alkohola... Malo mi je glava k'o balon.

KATARINA: Da? Nisi se naspavala?

PIA: Moglo bi se tako reć'.

Pia je skoro raslojila sve sa sebe; Katarina komad po komad pažljivo slaže Pijinu odjeću i obuću.

Još malo i svi su na okupu, spremni za nedjeljni objed.

PIA: Bok, tata.

MIHAEL: Bok, cvrčak.

Tras – jedna zračna petica.

KATARINA: Ajde, dosta zafrkancije, idemo sjest' i jest'.

Podmetači, jedan lonac pa drugi i onda šeflja, pa žlica, pa...

I dok Katarina rasprostire svojih ruku djelo po stolu njena nestrpljiva čeljad već trpaju hranu u tanjure.

KATARINA: Sve se to mora pojest', u frižideru nema mjesta ni za... dz. Što ne pojedete nosit ćete doma, ja imam ostataka još od prošle nedjelje.

Mihaelu i Piu ne treba puno uvjeravati, već srču.

PIA: Dobra je juha, bako. Morat ćeš tatu naučiti kako se to radi, njemu su se noklice cijele rasplinule zadnji put...

MIHAEL: - A ne bi ti možda naučila, ha?

KATARINA: Neka. Baka će joj uvijek napraviti njenu juhu s noklicama, kad god je se ona poželi. () Bože, mi smo krenuli jesti, a nismo se pomolili.

PIA: - Baš moramo?

MIHAEL: - Pia.

Katarinine ruke dohvate Mihaelove i Pijine, nakratko će morati ispustiti svoje žlice da odzvone u tanjuru.

KATARINA: Oče naš, blagoslovi ovo moje dvoje djece i blagoslovi ovo jelo koje blagujemo. Čuvaj nas, dragi Bože i –

PIA: - Amen.

MIHAEL: Amen.

KATARINA: - I neka moja djeca uvijek imaju mjesto za ovim stolom, amen.

Srče se, cmakče, zvečka žlicama.

MIHAEL: Mama, a što ti čekaš?

KATARINA: Znaš što, kasno sam popila kavu i nekako mi se stisnuo želudac od nje, 'opće nemam teka. () Meni je bitno da ste vi siti i zadovoljni, lako za mene.

PIA: Tako si finu juhu skuhala, a nećeš je ni okusit?

KATARINA: Eh, pa kad mi je ti tako hvališ, onda moram malo.

Ali Katarina jedva zagrebe nešto po loncu, pa onda još manje po tanjuru.

KATARINA: Što si nisi piletine stavila, Pia?

MIHAEL: - Pusti je. Trenutno eksperimentira može li izdržati i biti veganka. Da znaš samo kako me izluđuje s hranom, više ne mogu jednostavno meso ispohati i –

PIA: - Ajde, ne hmhm. K'o da ti nakuhavaš nešto, uglavnom mi gurneš 20 kuna i pošalješ u menzu.

KATARINA: - Veganka? To su oni koji ništa ne jedu, ni jaja ni mlijeko ni meso, ništa?

PIA: - Da, ali ja sam trenutno izbacila samo meso. Idem postepeno, ne želim šokirati organizam. Onda ću probati i bez sira, mlijeka, jaja... Dala sam si dodatne motivacije pa pišem i članak o tome za Kufer.hr. Jeste znali da je greenhouose emisija čak dvaput veća kod mesoždera nego kod vegana? To je gro! A okoliš je već tu gdje je, klimatske promjene osjećamo već sad...

KATARINA: - Dobro, pa što ćeš onda jest'? Ne možeš biti samo na voću i povrću.

PIA: - Nije samo voće i povrće, postoji gomila proteinskih namirnica kojima možeš zamijeniti meso, imaš čak i veganski sir. () Uglavnom, danas je zbilja sve stvar samo dobre volje i stvaranja boljih navika.

KATARINA: - Imala sam ja jednu takvu fazu, kad nisam jela meso. Bilo je to kad sam došla u Zagreb. Još k'o maloj mi je bilo muka gledati baku kako tim jadnim kokicama samo tako – cap! - vrat... () Al' moraš paziti, dijete, nije ti se za igrati s tim stvarima –

MIHAEL: - Ne brini, mama. Pia je cijelo djetinjstvo preživjela na toplim sendvičima sa sirom i čašom mlijeka, da mi je vidjet' kako će sad bez toga...

PIA: - Mi-mi-mi. Ti si samo ljut jer nemaš pojma kako skuhati sojine odreske.

MIHAEL: Trebala si to vidjet', mama. Obična guma! Tko bi pri zdravom razumu to jeo...

KATARINA: - Sojine odreske? Gdje se to može kupiti? Hoću ja probat' napravit' za sljedeću nedjelju? Da mi ne jedeš samo krumpira i paradajza...

MIHAEL: Bolje nemoj.

PIA: Ozbiljno bako? Ti bi meni i soju radila?

KATARINA: Naravno.

I Pia teatralno zalijepi jedan dugi poljubac u bakin obraz.

PIA: Vidiš. Imam ja baku da mi kuha vegansku klopu...

MIHAEL: Uživajte vas dvije, ja radije biram još jedan komad kuhane piletine.

KATARINA: - A što si rekla, za što to pišeš Ku-Kufer? Jel' to nešto s faksom u vezi?

PIA: - Ne, to mi je za CV. Volontiram za njih, to je jedan mladi, obećavajući lifestyle portal. U principu ja inače tamo radim social media management, društvene mreže, Facebook i to, al' odlučila sam sad napisati članak da ispratim do kraja svoj 30 day postani vegan program.

MIHAEL: - A što je ono što ti i Klara planirate pokrenut'?

PIA: E da, to je druga stvar skroz. Primijetili smo da među hrvatskim, lifestyle portalima nema nijedan koji bi bio posvećen baš i isključivo studentima. U smislu: restorani, mjesta, putovanja, sve što može podnijeti jedan prosječan studentski džep i onda savjeti kako da iz malo novaca, izvučeš najbolje moguće iskustvo. () Čini nam se da bi to dobro prošlo među studentskom publikom i da imamo prostora pokrenut' nešto veliko...

KATARINA: Bože, kamo vrijeme ide. U moje vrijeme tiskali su se letci koje se onda dijelilo pred Studentskim centrom... Tako si jedino mogao znat' gdje je kakav plesnjak ili neko događanje. () Zapravo, znalo se jer su svi o tome pričali, bio je to drugi grad, manji...

PIA: Gotova su ta vremena, bako. Informacije sada lete svuda oko nas i sve što treba je dohvatiti ih i onda dobro filtrirati, da one poprime neki smisao.

KATARINA: A faks? To je sve u redu?

PIA: Da, da! Ma, bako... Nije ti više samo faks danas važan, moraš imati prakse. Neće te nitko zaposliti ako nemaš bar 10 točaka u CV-u pod radno iskustvo.

KATARINA: Neka si ti meni aktivna, ali nemoj zaboravit' – diploma je ipak važna stvar, vjeruj mi.

Mihael zapuše s druge strane stola, otpuhuje zrak iz svog teškog, punog trbuha.

MIHAEL: - Uh, što sam se najeo. Bravo mama, odlično si to skuhala k'o i svaki put.

KATARINA: A ti, Pia dušo? Nešto si mi slabo jela.

PIA: Ne, super sam, bako. Išla bih malo leć' na kauč, jel' to oke?

KATARINA: Čekaj! Stavit ću nam vodu za capuccino... Imam štrudle od jabuka u pećnici pa da se zasladimo s jednim vrućim capuccinom i štrudlicom, ha, što kažeš? Štrudlu od jabuka smiješ jesti još, jel' tako?

PIA: To ne bih mogla propustiti ni za što. 'Oću stavit' vodu u kuhalo?

KATARINA: Što? Aha, da, možeš, ja stalno zaboravim na tu stvarčicu. Stavi, stavi, ja ću narezat' štrudlu.

Nož koji hrska po korama štrudle, Mihael koji puše u pozadini i kuhalo koje polako, ali sigurno počinje brujati.

KATARINA: Miha, hoćeš Senku pozvat'? Budući da nije mogla na ručak doći da bar dođe na komad štrudle, kavu popit'?

I tako, odjednom sve što živi u toj kuhinji je kuhalo koje grije vodu.

PIA: - Hoću ja rasčistit' tanjure, što kažeš, bako?

KATARINA: Može, sunce, samo odloži u sudoper, poslije ću to ja. () Onda Miha, što kažeš? Sjećam se kako je uvijek govorila da njoj ne ispadne nikad tako dobro štrudla k'o meni...

MIHAEL: - Da, ovaj, ne znam hoće li moći sad, ovako, na prepad doći.

PIA: - Mama ti je na Velebitu, bako. Otišla je, otišla je s, um, prijateljicama na izlet preko vikenda.

KATARINA: A tako. Što ne vičeš, Miha?

Kuhalo tutnji da je gotovo. Pia odlaže tanjure, pribor, sve viče u toj kuhinjici osim Mihaela.

MIHAEL: Zatekla si me samo, mama. To je sve.

PIA: - Capuccino je dolje u ormariću, jel' tako?

KATARINA: Je, je. () Nisam ja ništa krivo mislila, rek'o si ti da neće moći danas, samo eto – dugo nisam vidjela Senku.

MIHAEL: Da, što ćeš. Ima puno posla i sad je krenula s tim, tim planinarenjem. To joj je nova zanimacija...

KATARINA: - Pa dobro, treba se rekreirati, zar ne?

PIA: Capuccino! Pazite, vruć je.

KATARINA: Evo i štrudlice. Ti ćeš odmah dva, Miha, je li tako?

MIHAEL: Da, može, mama. Hvala.

KATARINA: Ponijet ćeš Senki komad i malo ovog domaćeg vrhnja. Kad zalije s njim ne može joj ne uspijeti...

MIHAEL: Budem joj prenio...

PIA: - Mmm. Štrudla je savršena, bako!

KATARINA: - Samo ti papaj, zlato moje, ima cijeli protvan.

I tako Pia mljacka, glasno ne bi li pokazala baki koliko joj je samo štrudla ukusna.

Katarina ju zadovoljno gleda i srče capuccino, a Mihael prstima bocka po svojoj štrudli, hrsk-hrska kora pod njegovim rukama stvarajući neku sjetnu, isprekidanu melodiju.



4.

Prije nego što se uopće stignu razaznati zvukovi raspremanja – cipela, ključeva i svega ostalog što pripada hodniku, već čujemo užurbane papuče koje hitaju prema kuhinjici.

KATARINA: Evo sad ću ja brzo, pristavit' nam kavu pa da lijepo sjednemo.

Voda u kuhalo, kuhalo u struju i spremni smo za polijetanje.

KATARINA: Kćerka mi je donijela ovaj strojček () ja ga inače baš ne koristim, više si volim zakuhati na štednjaku, navikla sam tako... Al' bila sam u Konzumu jučer i imali su one 3u1 vrećice na akciji pa sam uzela. Miha i ja obično capuccino pijemo, on nije baš od kave, al' ostala je samo žličica i onda mi je blesavo da () A što ste vi stali tamo? Uđite. () Miha, 'oćeš uzeti stolicu iz boravka za gošću? Tamo je više mjesta, al' tu mi je nekako ljepše sjedit'. Ima svjetla zbog prozora, u boravku je nekako mračno...

Odjednom čujemo i druge korake; oprezno se približavaju atmosferi u kojoj je kuhalo već započelo brujati.

IRENA: Hvala vam gospođo Katarina, al' niste se trebali toliko –

KATARINA: - A ne, ne budi smiješna. Mogu ja tebi na ti, jel' tako? Ne znam više, vi ste sad svoji gotovi, odrasli ljudi, a ja te još pamtim kad ste ti i Miha u srednju školu hodali. Ma i za njega mi se nekad čini k'o da nije prešao 15.tu...

IRENA: Da... Vrijeme leti, što ćete –

KATARINA: - E da, što ćemo osim moliti dragom Bogu. Sjedi Irena, ne znam di to je sad moj sin nest'o, on je valjda otišao kod susjeda po stolac. Eto, sad će i kavica.

I tako brzo-brže, poletna kao djevojčica Katarina miksa tri 3u1 napitka.

Za to vrijeme, Irena nesigurno i polako grebe jednom od kuhinjskih stolica ne bi li u nju sjela.

KATARINA: A baš mi te drago vidjeti. Nisi mi se uopće promijenila. () Imam ja još negdje u albumu sliku tebe i Mihe s maturalne, baš ste bili šesni - kak' bi se reklo. () Pazi, malo je vruće. Ima još cukra tu na stolu, ne znam kol'ko slatko voliš, piše na vrećici da taj prah već ima šećera u sebi. 3 u 1, jel'. () Eto, što nije bolje da se malo podružimo, popijemo kavu k'o ljudi, svoji na svom? Kako bi to bilo da smo se sreli, i to pred mojom zgradom a da vas ja ne pozovem? () A ti si još uvijek tamo gdje ste i prije bili, u Bauerovoj?

IRENA: Je, jesam. Mama i tata su preselili u onaj na Kvatriću, a ja sam došla simo.

KATARINA: Lijepo, lijepo. Zgodno je to i da ste si tako blizu. Ak' ti nešto trebaš ili oni...

Uskače Mihael i neko vrijeme stoji sa stolicom u rukama, nesiguran želi li se smjestiti za stol između dvije žene ispred sebe pa nenamjerno ispusti jedan – pfffff...

KATARINA: - Dobro, gdje si ti sine?

MIHAEL: Na toaletu. () Di ću ja?

KATARINA: Što di ćeš? Stavi stolac i sjedi tu s nama. Tu ti je kava.

Irenino se grlo uznemiri pa krene grgljati nešto, k'o da pokušava ispraviti situaciju.

KATARINA: Irena i ja smo se baš prisjetile vaše maturalne. () Jao, Irena, kad se samo sjetim kol'ko dugo smo mi to odijelo tražili... Moj pokojni muž, još je bio živ. A tad smo još nekako držali običaj da se u Trstu kupuje, nije u Zagrebu bilo takvih dućana kao tamo. () Gdje smo mi spremili to odijelo, Miha? Jesmo mi to poklonili malom Kristijanu? To je od muža dalja rodbina, al' često smo znali neke Mihine stvari zapakirat' pa poslat'. Oni na selu žive...

MIHAEL: - Mama. Mislim da Irenu ne zanima sudbina mog maturalnog odijela...

KATARINA: - Oprosti, Irena, jel' gnjavim ja tebe?

I Irena taman da će uzeti udah pa nešto izgovoriti kad ono...

KATARINA: - A vidi ti nje. Tako si mršava da bi još mogla stati u svoju maturalnu haljinu. Moj se Miha ne može baš pohvaliti, malo je trbuščića uzgojio, ali neka, neka... Uvijek je bio premršav. () A jeste vi meni gladni? 'Oćete kolača možda? Prošla pored Orijenta jučer i nisam mogla odoljeti...

Nema prostora odgovoru, vrata frižidera su se već rastvorila kao usta gladnog kita koji usisava milijune i milijune planktona oko sebe.

Rumorenje frižiderom nadopunjava drugo rumorenje, ono koje se događa po Ireninoj torbi. Ni ne dižući pogled iz svoje torbe, kao da želi u nju zagnjuriti poput noja, Irena ne registrira tajne Mihaelove signale. Tras – te cigarete koje padaju na stol nikako ne smije nanjušiti gospođa s glavom u frižideru.

MIHAEL: Psst. Pssst.

Irena ništa, ona kresa upaljačem, da se uvjeri da će raditi.

Taj zvuk djelomično utopi šuškanje aluminijskom folijom koja krije ostatke ove zdjelice pa onog tanjura.

KATARINA: Bože, tu je ostalo još one krumpir salate od prošle nedjelje, Mihael. () Pa di sam ja gurnula to... Imam tu negdje fine hladetine koju je poslala Barićkina sestra, morate probat'. Samo ne znam u što sam ja to spremila... () Voliš ti hladetinu Irena, ha?

Puf – Mihael baca natrag kutiju cigareta natrag u torbu, riješava se bombe prije nego detonira.

Klinci u šaptajima nastavljaju svoj razgovor dok Katarina istražuje dubine frižidera.

IRENA: Što? Zašto si –

MIHAEL: - Poludit će ako ti to vidi –

IRENA: - Al' ti puši –

MIHAEL: - Psst.

Kad se Katarina okrene sve je raščišćeno i spremno da na stol trasne kutija s kolačima. I hladetina.

MIHAEL: - Mama, što si to sad vadila?

KATARINA: - Mislila sam da probate... A dobro, ne morate vi. () Uzmite kolača samo, odlični su.

IRENA: - Niste se trebali... Hvala puno, ali ne bih ja. Još sam sita od ručka, Mihael i ja -

KATARINA: - Skroman si mi gost, Irena. () Ja ću jedan, slatki sam zub što ćeš, ne mogu bez.

Katarina slatko mljacka kremasti kolač po svojim zubima. Zadovoljstvo u njenim ustima.

KATARINA: - Bože, što sam nepristojna. Nisam te ni pitala: kako je obitelj? Imaš sina, jel' tako? Negdje Pijino godište, što ne Miha?

Irena aman taman guta kutljaj kave pa izgrcne.

IRENA: - Borna je dobro, u Rijeci studira tako da sam većinu vremena sama...

KATARINA: - A suprug? Radi puno ili?

Izgleda da je onaj gutljaj kave negdje krivo pošao pa Irena zakašlje, a Mihael je čvrste ruke, ali s dobrom namjerom „pukne“ po leđima.

KATARINA: - Jesi dobro, Irena? 'Oćeš vode?

IRENA: Mhm.

MIHAEL: - Mama, Irena se rastavila od svog supruga prije par godina...

KATARINA – A, tako... Oprosti, Irena, mislim, ako sam te ja sad uvrijedila. () Nisam znala. Mihael mi ništa ne govori, zadnje što mi je pričao bilo je kad ste imali godišnjicu mature i spominjao je tvoje () Ima tome zapravo sad kad razmislim...

Irena se napokon iskašljala, uhvatila dah.

IRENA: - Ne brinite, gospođo Katarina... Mihael i ja smo tek nedavno ponovno stupili u kontakt. Smiješna priča zapravo... Ispostavilo se da koristimo isti dejting –

MIHAEL: - Irena, si sigurna da nećeš kolača? Orijent ti je mamina najdraža slastičarna...

KATARINA: - Da, uzmi Irena, samo uzmi, ima tog još u frižideru. K'o što sam rekla, ne mogu odoljeti...

Irena iskoči iz stolice, spremna se katapultirati odavde.

IRENA: - Zbilja, ne bih. Zapravo, i žurim malo.

KATARINA: - Zar već? Sjedi još malo, molim te. Ove subote popodne baš znaju ugnjaviti čovjeka... Htjela sam baš izvaditi albume, da malo pogledamo, ajde, sjedi.

IRENA: - Možda drugom prilikom, ja bih zbilja...

Ali puf, Katarina zakucava Irenu za njenu stolicu.

KATARINA: - Brzo ću ja to nać', neki dan sam sve preslagala, točno znam gdje sam ih vidjela () Mihael, Mihael, ajde izvadi onog domaćeg višnjevca pa da nazdravimo... () Sad ću ja, časkom samo.

Tako polako nestaje zvuk Katarine, ali nikad u potpunosti – čujemo tu brojnost stvari koje je jučer preslagivala; a Mihael doista ustaje pa otvara ormariće mamine kuhinjske riznice.

IRENA: - Ček, ti mene zajebavaš?

MIHAEL: - Što? Dobar je višnjevac, sama ga radi.

IRENA: - Uzmi kolača, Irena? Ona nema pojma je li tako? Haha, kakva sam ja glupača... Ja sam mislila da si možda, da nas je pozvala jer si nešto rek'o...

MIHAEL: - Ček, ček... Kol'ko ja znam, ovo je samo druženje?

IRENA: - Ma, je, je, ne brini, nisam ja neka balavica koja te 'oće svezati za sebe. Boli me, ma boli me ona stvar u principu što radiš sa svojom životom i što –

MIHAEL: - Vidi, tek je prestala zvati Senku na nedjeljni ručak. Bilo bi nezgodno da joj spominjem išta o... O tome što radim, što radimo... Shvaćaš valjda?

IRENA: Upravo sam ti rekla, Mihael, boli mene ona stvar za tvoj odnos s tvojom mamom.

A onda jedan glas iz daljine, viče i povikuje.

KATARINA: O Bože, pa jučer sam ih negdje tutnula i sad opet ne mogu nać'... Sad ću ja djeco, popijte si vi malo bez mene.

MIHAEL: Mama... Mama! Ne trebaš možda sad to, Irena će ionako skoro...

KATARINA: Ma evo, evo – sigurno su u ovoj ladici, sad ću ja.

Pljok, pljok – Mihael istoči prvu čašicu višnjevca pa ju promućka po svojim ustima.

Hah, pomisli na glas Irena.

IRENA: Hmh, nisi ti baš puno odrast'o Miha. Samo ti je trbušina porasla.

MIHAEL: Molim?

IRENA: Niš', idem ja. Treba mi cigareta. Ne znam kak' tebi ne fali odjednom... Možeš reći gospođi mami što god hoćeš. Ja idem. Hvala na ručku. I druženju.

MIHAEL: Riri?

IRENA: E, da. Riri možeš slobodno blokati na chatu. Vidimo se na godišnjici, Miha. Možda dotad uzgojiš koji par.

Protuprovalna vrata tresnu prije nego što se Miha uspije snaći.

Iza njih odjednom Katarina s albumima u rukama – s prekrcate hrpe jedan se skotrlja na pod.

KATARINA: Gdje je ona sad pobjegla? () Evo, našla sam ih sve, ne znam koji je točno maturalna, ali –

MIHAEL: Pusti sad to, mama.

KATARINA: Jel' ona to zbog mene? () Oprosti, Miha, nisam ja ništa...

MIHAEL: - Sve u redu, mama. Ostalo je suđe na stolu, nije problem da opereš sama? Ireni nešto nije dobro, idem s njom...

KATARINA: - Da, da, naravno. Samo ti daj, ajde, požuri...

MIHAEL: Bok mama, čujemo se za sutra.

KATARINA: Čuje...

Protuprovalna vrata još jednom, ništa blaži tras.

Katarina stoji tako pred zatvorenim vratima nekoliko trenutaka, a potom se okrene preko pete: Treba oprati suđe.

5.

Prekidač na kuhalu.

MIHAEL: Sjedni, mama. Skuhat ću nam ja jedan capuccino, može?

KATARINA: Ima na gornjoj polici onaj od čokolade koji ti voliš.

Spuštanje u stolicu, pomalo teško, s naznakama da starost dolazi.

MIHAEL: Jesi dobro?

KATARINA: Ma () zeza me išijas opet i nekako mi noge trnu, jedva sam klekla za vrijeme euharistijske službe.

MIHAEL: Ti znaš da ne moraš klečati? Mislim da Bog ima razumijevanja za boljke staračkih koljena.

KATARINA: Neka. Dok mogu ustati klečat ću pred dragim Bogom.

U kuhalu se krčka.

KATARINA: Jesi ti meni gladan? Ostalo je nešto graha što sam jučer kuhala, ja sam sebi danas grijala, dobar je...

MIHAEL: Neću, mama, hvala ti. Napravio sam ja šalše za Piu i sebe, jeo sam prije nego što sam izaš'o.

KATARINA: Nešto mi slabo jede to moje unuče...

MIHAEL: Ne brini, najede se ona u gradu. Neki dan baš () imala je jedan od svojih ispada jer nije mogla zakopčati neke stare hlače. Kako se samo uvrijedila kad sam joj rek'o da će morati prišiti nove gumbe za pomfrit i pohanac iz menze –

KATARINA: - Neka se malo popunila. Bar nije više onako goljuždrava k'o prije. Samo ne valja da svaki dan isto –

MIHAEL: - Živio dan kad ti nećeš imati što god reći o hrani i hranjenju, to će sjekire početi padati –

KATARINA: - Nemoj ti mene, vidi kako sam tebe lijepo uhranila –

MIHAEL: - Bome, kad primim ovu svoju kobasicu (zvuk lupkanja po golom trbuhu, da se čuje i otkrije kobasica) rek'o bih i pre-hranila.

KATARINA: - Ne budi smiješan. Ti si uvijek bio šlang!

MIHAEL: - E. To ti misliš. Ti bi vikala da sam šlang i da ne mogu s kauča ustati –

KATARINA: - Vidi ga. Nisam ja kriva što mi je Bog podario tako lijepog sina.

Mihael se tiho nasmije, onako za sebe pa potom i Katarina. Smijehom zapečatiraju ovu njihovu sretnu igru.

Gotovo da se načas i zaboravilo da uzavrela voda tutnji pored njih i čeka da se u njoj rastope tri žličice slatkog capuccina.

Mihael se ipak sjeti svog zadatka pa se prihvati posla i potom sjedne preko puta svoje majke, u teatralnu intimu blagovaoničkog stola.

MIHAEL: Mm, nema mi do Franckovog. Ostali k'o da i nisu od čokolade –

KATARINA: - Je. Nego... Što si ti onako ozbiljno prošao kroz vrata? Rek'o si da imaš nešto za reći, a sad se zapričavamo... Je l' sve u redu?

MIHAEL: Je, ne brini. Zapravo, kad sad razmislim, nije ni važno da o tome razgovaramo danas. Oću malo odškrinuti prozor, lijepo pirka vani?

I otvara se prozor, a s njim prođe i raspline se po prostoriji i dašak vjetra.

KATARINA: A što si se ti tako sredio, košulja, hlače pa cipele () Čekaj. Nisi valjda išao na onaj razgovor za posao, ona mlada firma što si pričao prije par nedjelja? Ma jel' ti to svojoj rođenoj majci tajiš dobre vijesti, Mihice?

MIHAEL: - Kako si se sad tog sjetila () Ne, ne, to sam imao skajp intervju još prije oho-ho. Preko kompjutera su me zvali, jel'. Ali ništa od toga, oni primarno traže znanje u jednom drugom programu kojem ja nisam vičan na žalost –

KATARINA: - A što, k'o da to ne bi mogao naučiti kroz rad? Tko još danas sve zna? Osim dragog nam Boga nitko nije svemoguć i sveznajuć –

MIHAEL: - Ne funkcionira to tako, na žalost...

KATARINA: I bolje. K'o da ti nešto fali tu gdje si sad, penezi su dobri, tu ti je sigurna pozicija...

MIHAEL: - Je, mama, sve to stoji.

Mihael potegne jedan dulji gutljaj slatkog, toplog napitka. K'o da traži mrvu utjehe u mrvu šećera.

KATARINA: Skoro sam zaboravila!

I Katarina odjednom poskoči poput malene djevojčice iz svoje stolice i krene rumoriti po ladicama.

KATARINA: Gle! Za tebe i Senku.

I neka se brošura razlijepi po stolu, jeftina slika kakve reklamne laži prostre se pred Mihaelom.

MIHAEL: Što je sad to?

KATARINA: Pogledaj malo. Uzela sam letak iz knjižare Koncila, rekla mi je žena koja radi da je čula samo najbolje o tim ljudima, da su pravi stručnjaci. Voditeljica programa je završila socijalni rad i ima puno iskustva u pomaganju s bračnim problem –

MIHAEL: - Mama...

KATARINA: - Mihael, znam ja da ti misliš da sam možda staromodna i da ne razumijem, ali svi imaju probleme. To je normalno u ovom današnjem svijetu. Nije sramota okrenuti se nekome za pomoć, pogotovo božjim ljudima koji svoji živote posvećuju da pomažu drugima –

MIHAEL: - Mama, nije u tome stvar. Senka i ja nemamo probleme –

KATARINA: - Ti sad misliš da mene moraš štediti. Znam ja da Senka i ti trenutno ne živite zajedno i da ste se našli u nekom trnju na svom putu, ali sve se to može –

MIHAEL: - Ne, nisi me shvatila. Mi nemamo bračne probleme jer mi više nismo u braku. To sam ti došao reći () potpisali smo papire za razvod.

Tišina. Takva ni da se vjetar više ne usudi strujiti i hujati.

KATARINA: Jesi završio?

Potom krene mahnito pospremanje – šalice odzvanjavaju po sudoperu pa žličice pa sve ono što se eventualno našlo na putu, u Katarininom vidokrugu.

I kreće pranje suđa, trljanje spužvicom koje polako cvili pa mlaz koji šumi i žubori prostorom.

MIHAEL: - Pusti sad to, mama. Ja ću pospremiti.

KATARINA: - Ne, ne, Mihael. Nije to tako Bog namijenio. To se tako ne-ra-di. Vi imate dijete. Vi ste 20 i nešto godina u braku, to nije samo tako: potpisati papire i raskrstiti. Zajednica muškarca i žene je sveta pred Bogom, obitelj je sve –

MIHAEL: - I baš zato što je, kako ti kažeš - sve, treba ju poštovati. Mi nismo obitelj već neko vrijeme, ti znaš da Senka živi s drugim čovjekom i ja s tim nemam problem. Taj brak je gotov odavno i mi smo se s tim pomirili. Bili smo zajedno kad nas je Pia trebala, a sad –

KATARINA: - I sad vas treba. Trebate jedno drugo. Nije Bog stvorio čovjeka da bude sam, svi trebamo partnera. Ti ne znaš kako je to... Ja sam muža izgubila s 40 i kusur godina i? Cijeli život sama odrintala, dvoje djece iznijela –

MIHAEL: - Mama, znam da ti nije bilo lako, ali nije to ista stvar. Tata je bio bolestan, a Senka () Senka i ja jednostavno više nemamo ništa zajedničko osim Pie.

Kratka tišina. Taman tolika da se prebriše voda koja je poprskala sve oko sebe.

KATARINA: A crkva?

MIHAEL: - Kako misliš, „crkva“?

KATARINA: Vi ste se uzeli pred Bogom, Mihaele. To se ne može samo tako raskinuti.

MIHAEL: Ne planira se nitko od nas ženiti ili udavati u crkvi opet majko...

KATARINA: - Nego što? Ona će živjeti u grijehu s drugim čovjekom? A ti, što ćeš ti?

Katarinina burna energija prostruji kroz bolne točke njenog tijela i ona zajaukne zbog svojih nogu koje ju počinju teško držati.

MIHAEL: - Mama, sjedni molim te. Nemoj se uzrujavat', pozlit će ti još.

KATARINA: - Oće, Mihice. Sve će me ovo u grob otjerati.

MIHAEL: Mama, molim te nemoj tako. Ti si prva koja uvijek viče da je najbitnije da je čovjek sretan –

KATARINA: Je, ali čovjek mora živjeti i u skladu s božjim zakonima.

MIHAEL: Čak i ako nije sretan?

Katarina se u tom času ispuše po onoj stolici i bolni mišići i kosti na tren se opuste pa ruka poleti prema njenom sinu i pogladi ga po licu što se kleknulo do njenih koljena. Onom sinu za kojeg joj je sad toliko drago da ga je nazvala prema najdražem Božjem anđelu.

Neko vrijeme spokojna tišina.

KATARINA: Lijepo ti stoji ta plava boja moj Mihaele. Ističe ti oči. Treb'o bi češće malo se ovako zbigecati, košulju obući...

MIHAEL: Ne bi ja to mogo, i sad jedva čekam da se skinem iz ove uniforme.

Još jedan udah pa izdah.

KATARINA: A jesi ti siguran da je to bila prava odluka, ha Miha?

I Mihael ispuše zrak koji prati njegovo trenutno olakšanje i mali podsmijeh.

MIHAEL: Siguran sam da je.

KATARINA: A ništa, što ćemo... Morat ćemo papi pisati.

MIHAEL: Ti ćeš pisati?

KATARINA: Morat ću. Da mi se pomoli za sina.

MIHAEL: Dobro, mama...

KATARINA: - Ajde, šalim se malo. Mogu i ja jednom barem. Što ćemo drugo kad život iznevjeri... Možemo se samo smijati.

MIHAEL: Nitko tu nikog nije iznevjerio. Dogodilo se.

KATARINA: Vidjet ćeš kad dođeš u moje godine. Onda ćeš drugačije gledati na ljude i odnose, shvatit ćeš koliko su neprocjenjivi.

MIHAEL: - Mama, ti znaš da smo Pia i ja tu kad god ti nešto zatreba. Da, mlada je i ima svoj život, sad je po cijele dane na tom faksu, i dobro, ja odradim koji prekovremeni preko vikenda da joj mogu pokriti za eurotrip ovo ljeto, ali –

KATARINA: Dobro je, Mihice. Ne brini. Ne bi li ti ipak malo onog graha? Što ti je to, samo šalše jesti... Treba nešto na žlicu.

MIHAEL: Ajde, može. Podgrijat ćemo pa možemo zajedno jesti?

KATARINA: - Stavit ću ja.

MIHAEL: Neka. Sjedi ti samo. Čuvaj te noge, trebat će ti još.

I Katarina se još malo opusti u zagrljaju te stolice, ali ipak – jednom rukom kucka po stolu i traži pogledom neki odgovor u vjetru izvana. Neku poruku od Boga zašto se sve ovo događa.

Mihael za to vrijeme staccato otvara i zatvara frižider, pali plin, otklapa i zaklapa lonce, uzima pribor, slaže stol i k'o kakva navinuta marioneta obavlja sve one zadatke koji predstoje serviranju ručka.

A za kraj će sjesti i zajedno pojesti nešto na žlicu – kako Bog zapovijeda.

6.

Tupo, isisano tijelo pada na kuhinjsku stolicu. Kao kakav teški kovčeg kojeg se odlaže.

MARIN: Isuse, Pia. Jel' ti stvarno ovo trebalo?

PIA: Ne, ljubi... Ne idi. Drži me još malo. Pliiiz, ljuuuubi...

Prtljanje po mraku, traženje prekidača, znakova svjetla i razuma.

Prvo osvjetljenje na zamračenu kuhinju, a potom će se i kuhalo prištekati.

PIA: Što radiš? Marine? Neee... Dođi tu, tu budi.

Potom ormarići, traži se prva pomoć za bespomoćnu i ranjenu životinjicu što se sklupčala u kutu.

MARIN: Što nije čaj tu negdje bio? Gdje je sad, pičku materinu... Što ti baka nema pametnijeg posla nego preslagivati police?

PIA: Neću čaja. Ne, tu dođi. Budi sa mnom. Marine...

MARIN: Tu sam, Pia. Popit ćeš šalicu, da dođeš k sebi.

PIA: Ti si zabrijo. Kakav čaj... To su one tvoje BBC, english sranja.

I tog trena Marin iščupa s polica protuotrov za svoju zatrovanu dragu.

MARIN: A, evo. Iza kave ga je stavila...

PIA: Neću ništa piti, Marin. Nije mi dobro.

MARIN: Ajde jednom u životu poslušaj nekog drugog, ha? Popit ćeš šalicu jer si dehidrirana. To će ti umiriti organizam. Onda ćemo te presvući i pravac krevet.

Odjednom to rastopljeno tijelo poprimi formu i poput vojnika skoči na naredbu.

PIA: Yes, sir!

I trenutak poslije se opet raspline po stolici.

PIA: Wow, jebote...

MARIN: Isuse, Pia, jesi dobro?

PIA: M-m. Savršeno. Vidim te duplo, to je baš lijepo...

Hihot Pie koji je prava privatna zabava i tutnjava ljutog kuhala se miješaju.

MARIN: Da, zaista prekrasno.

Ono malo preostale baterije se iscrpilo i Pijina njuška – kljuc – pada na stol.

Marin se ne da smesti, servirat će joj taj topli eliksir za bolji san i sretnije jutro.

PIA: Mmm... Nije mi dobro, Marine.

MARIN: Vidim. Sjedi tu. Sad će se brzo čaj ohladiti.

Brižljivo puhanje u vruću šalicu, kao da će to pomoći.

PIA: Ljubi?

MARIN: Reci.

PIA: Jel' ti mene voliš?

MARIN: Kakvo je to pitanje? () Evo, probaj popit', mislim da je oke.

Ali Pia samo odgurne šalicu koja se odskliže lagano po stolu.

PIA: Ne mogu pit... Loše mi je.

MARIN: Naravno da ti je loše kad si strusila pola litre faking vodke s Lanom. Jebote, nismo ni trebali tamo ić', al' ne –

PIA: Ljubiii... Nemoj se ljuti-ti-ti.

MARIN: Nisam ljut.

PIA: Jesi, ljutko ljutilica si.

I još jedan hihot koji skoro pogubno završi za Pijin ručak.

MARIN: Ne, ja samo evo ne kužim kad ćeš ti naučit neku granicu. Još s Lanom u kombinaciji... Da ne pričam da to uopće nije bio dogovor, Pia.

PIA: A znaaam, ali, samo sam htjela... Malo sam htjela opusti-ti se.

MARIN: Vidim kako si opuštena. Jedva glavu držiš.

PIA: A oprostiii –

Ruke koje nespretno grabaju po stolu tražeći druge, ali neće ih naći – jer su iritantno šlampave i jer s druge strane sjedi netko tko sada to ne treba.

Tako umjesto drugih ruku pod Pijine prste stiže šalica s čajem.

MARIN: Popij malo čaja. Ajde, Pia.

PIA: Ti misliš da sam ja glupa, jel' da? Obična tulavica koja nema pojma o ničem.

MARIN: O čemu ti sad? Naravno da ne.

PIA: Je, to sam ja. Samo jedno prosječno stvorenje koje će odgmizati kroz život. Beznačajno i jadno.

MARIN: Što je tebe spopalo, Pia?

PIA: Ama baš niš.

MARIN: Nešto je, Pia jer dogovor je bio potpuno drugačiji. Trebali smo imat' grande romantičnu večeru, samo ti i ja jer konačno gospođa baka putuje na dovoljno dugo, a onda me odvučeš u Laninu bagru koja uopće nema veze s nama i strusiš se do kraja, k'o da smo u srednjoj...

PIA: - Ali nisam –

MARIN: Ne, kužiš, ja sjedim tamo k'o debil cijelu večer, čekam da popijemo tu jednu cugu i odemo. Imam jebenu cijelu kesu iz Konzuma jer sam htio napokon napraviti pileće tortilje koje toliko voliš i za koje me stalno gnjaviš kad ću. I ja i pol' kile piletine kljucamo doslovno dok ti i Lana se ponašate k'o, k'o –

PIA: Glupače. Vidiš. Glupa sam.

MARIN: Ne, nije u tom stvar, Pia... () () Ajmo, idemo leć' kad već nećeš piti taj čaj ...

Ali prije nego uspije uzeti tu šalicu sa stola, dograbi ju snažno Pijina ruka i zajedno s njom dotakne i Marinove prste.

MARIN: Pia, molim te...

PIA: Ne, pliz, ajmo još sjedit' tu malo. Pliz, može?

Dodir ruku čini svoje i Marin sjedne natrag na svoje mjesto.

MARIN: Dobro, 'oćeš mi konačno reć' što te muči? Čemu sve ovo večeras?

Uzdah, izdah.

PIA: Ja sam samo glupa, Marine, to je sve.

MARIN: Taj dio smo apsolvirali.

PIA: Ozbiljna sam.

MARIN: I ja sam.

Pia kratko zagrebe stolicom, namjesti se kao da je spremna biti trijezna.

PIA: Ti to ne razumiješ, tebe takve stvari ne moraju zamarati, ti možeš biti sasvim prosječan i na kraju dana, nije važno... Opet je sve o-ke.

MARIN: A-ha, a što je to prosjek, molim te? Kakav sam to ja ako sam prosječan?

PIA: Pa to, to da samo ideš kroz život i sve ide zajedno s tobom. Čekiraš te zadatke, škola, faks i faks ti onda garantira neki posao, i taj posao je dovoljno o-ke da ti možeš dalje jednostavno voditi svoj život, i...

MARIN: Blebećeš, Pia. () Mislim, što sad tu ne valja? Što ti radiš krivo u svemu tom?

PIA: Evo vidiš. Rekla sam ti da ti to nećeš shvatiti.

MARIN: Onda mi bolje pojasni jer jedino što ja trenutno shvaćam je da ti misliš da sam ja neki obični, bezvezni prosjek –

PIA: Ti opet o sebi. Nije to poanta.

Uzdah, teški... On ponese Marina sa stolice.

MARIN: Ne da mi se ovo, Pia. () Ja idem leć', ti kak' 'oćeš.

I krene njegovo povlačenje nogu po podu, onakvo kada stvarno nemaš volje za ništa.

Prije nego što ćemo izgubiti zvuk tih koraka Pijina ruka lupa o stol.

PIA: Dobro, čekaj.

Marin stane.

MARIN: Evo, čekam...

PIA: Nisam ja tebi ništa... 'Oću reć', nisam ja tebi mislila reći da si ti prosječan i što ja znam. Ja samo... Kužiš, za vas IT-ovce nema zime. I to, mislim, kol'ko god monoton posao radio ti opet imaš dovoljno para da kompenziraš sve to. Možeš imati hobije, brijati neku svoju briju. A ja... To ne može baš tak' u mojoj struci.

MARIN: U redu. Kužim što hoćeš reći, al' – ti to voliš, Pia. Ti si to odabrala, ti nisi htjela ništa drugo nego studirati novinarstvo. I studiraš, i jebena si u tome, i –

PIA: - Al' nisam, nisam ja ništa jebena. () Ja sam u osnovnjaku još brijala kak' ću već srednju školu završiti u Francuskoj i kak' ću ga dotad pričati perfektno, voziti se biciklom oko slavoluka i biti samostalna. () Mislila sam da s 20, da ću s 20 biti avion. Ono, ne znam, imati prvi roman iza sebe, neko mega istraživanje koje je raskrinkalo evil corp, nešto...

MARIN: Jebote Mr.Robot. Ti i sama znaš da su to – sori - ali pizdarije. To nisu realna očekivanja. Moraš prestati toliko samu sebe cijedit' i –

PIA: - Nisam dobila stipendiju, Marin.

MARIN: Koju stipendiju? Za Francusku?

PIA: Da, za Francusku. Ona krava Juliana s mog faksa je pobrala, s TV studenta...

MARIN: Nisam ni znao da... () Pa dobro, ljubavi, nije to kraj svijeta.

I Pia konačno dohvati tu usamljenu šalicu sa stola i popije gutljaj mlakog čaja.

A Marin se spusti do nje pa nježno položi svoje ruke na njena stopala i gleda u jednu malu djevojčicu u nevolji koja se dosad igrala i pravila da sjedi na kraljevskom tronu.

PIA: Je. Jer ima previše Juliana, svih tih koji su deset, sto, tisuću puta bolji od mene. A ja () ja ne mogu biti prosječna, Marine. Ja ako budem prosječna, ja neću imati hobije, ja ću biti samo jadna i bezvezna...

Jedna suza padne na stol pa se druga otkrtlja niz obraz sve preko ruba šalice i opet do stola. Tako se zakovitla jedno bolno i iskreno dječje jecanje.

Marin odmiče šalicu i krene nježno micati jednu po jednu suzu i držati to drhtajuće tijelo opet u rukama.

MARIN: Hej... Hej... Smiri se. Ti nisi prosječna, ti si najposebnija osoba koju ja znam. () I bit će još prilika, za Francusku, za Švedsku, ma i za Singapur i vozit ćeš bicikl gdje god poželiš na ovom svijetu. Sigurno. () Ma da mi je samo vidjeti toga koji će tebe spriječiti...

Ovaj put je Pijin smijeh slobodan, oslobođen kaveza njenog tijela i svoje skučenosti.

PIA: Ti si baš blentav, znaš to?

Pridružuje mu se i Marinov osmijeh i sad se oni izmijenjuju, k'o da se igraju skrivača – jedan se pojavi pa se drugi sakrije i onda se sretno nađu i tako nekoliko puta iznova.

PIA: Boli me glava.

MARIN: Popij još malo čaja pa idemo leć'.

PIA: Marin, brijem da ozbiljno ne mogu. Diže mi se želudac.

MARIN: 'Ćeš povraćat'?

PIA: Brijem da da.

MARIN: Ajde, trči, ja ću pospremit' pa dođem ti pomoć'.

Zaista, Pia odtrči.

Marin isplahuje šalicu propalog čaja dok iz druge prostorije dolaze milozvučni hroptaji Pijinog „čišćenja“.

Ipak, između šuma vode i pozdrava iz kupaonice čuje se Marinov osmijeh, njegova privatna zabava u svom tom kaosu.

Potom otvaranje vrata kupaone.

MARIN: Sve oke?

PIA: Mhm.

MARIN: Idemo spavat'.

Marin pobjedonosno odnese svoju damu preko praga.

7.

Upadaju kroz vrata stana k'o iz crtića – Piu zanosi smijeh, a Mihaela furiozni hod.

Iz kuhinje se cvrlji, dimi, a između ostalog – bruji i kuhalo.

KATARINA: Što ste mi vi tako veseli? Miha, Miha, jesi donio kruha?

MIHAEL: Jesam, mama. Tu je.

PIA: Mm, što se to finog kuha? Gladna sam k'o pas, jučer smo zaružil –

Mihael zašuška plastičnom vrećicom iz pekare, gurne je u Pijine ruke.

PIA: - Nisam ništa stigla doručkovat' tako da umireeem.

Cmok, cmok za pozdrav - stigli smo do kuhinje.

Mihael odmah pada u stolicu, ponesen istom žestinom s kojom je i provalio kroz vrata. Pia skakuče oko bake i mazi kruleći želudac koji se istog trena uklopi u opći kuhinjski žamor.

PIA: Što tu sveg ima?

KATARINA: Bit će juhice za okrijepiti se, s noklicama koje voliš.

PIA: Mljac, mljac.

Krči voda iz kuhala, najglasnija je među svima.

KATARINA: Joj, sunce, hoćeš samo tu kipuću vodu preliti u onaj lonac gdje je palenta? () Luda glava stara, zaboravila sam kukurznog brašna na placu za žgance uzeti pa sam usput stala do dućana po palente. Sjetila sam se ove Tatjanine napravice da bi mogla poslužit', da ne čekate puno –

PIA: - Bit će to super! Jedva čekam.

Jedan kipući lonac puše im iza leđa, to je Mihael.

KATARINA: Što si se ti stisao tamo k'o čvarak, ha?

Pia praska i prašće u smijeh, k'o da se prisjetila šale od prije.

PIA: - Pusti ga, bako. Sin ti je već imao cijelu prijepodnevnu avanturu -

KATARINA: - A je li? Gdje si ti to poranio danas? Tebe istjerati u nedjelju ujutro iz kuće je inače...

MIHAEL: - Nigdje. Nije važno. () Fali pribora, 'oću stavit'? Je l' gotovo to sad?

KATARINA: - Što smo nestrpljivi... () Pa evo, saftu treba možda još minuta-dve da prokrčka, al' mogu ga odmah gasiti ako ste gladni. Salata je tu oprana, mora se još samo začinit'. () Mah! Ajmo mi lijepo sjesti za stol i juhu pojesti, za drugo ćemo lako. Ajde, sjedajte, sjedajte...

Katarina otpremi Mihaela i Piju za stol pa okretno i brzinski slaže još jednu žlicu koja nedostaje, vilicu za drugi tanjur i konačno - okreće se svečano s loncem juhe iz kojeg se puši sve do stropa.

KATARINA: Stavljajte, djeco.

PIA: - Mm, ja sam pre-gladna.

Juha se rastače po Pijinom tanjuru.

MIHAEL: - Vani upičilo bablje ljeto, skoro 30 stupnjeva, a mi jedemo uzavrelu juhu.

KATARINA: - Ne moraš ti sine ako ti ne paše, ja sam to radi Pije, ona vječno viče da je željnja juhe s noklicama. Evo, sad će i saft pa ti možeš odmah na glavno preć'. Tu je i palenta... () Bože, skroz sam zaboravila, jesi umutila ti to Pia?

Katarina iskače gotovo na sve četiri iz stolice, ne bi li ispravila situaciju. Pia se ne da smesti, njena usta su puna.

PIA: - Jesam, bako, ne brini, na štednjaku je. () A ti ne moraš biti nadrkan i nezahvalan jer ti spoj nije proš'o kak –

Prije nego što će apsolutno sve prosuti po stolu ispod njega je tresne Mihaelova noga. Sve poskoči i zazvecka.

KATARINA: - Za Boga dragoga, što izvodite vas dvoje?

MIHAEL: - Ništa, mama, Pia samo nije uračunljiva jer se nije naspavala, nije mogla duugo u noć oka sklopiti.

KATARINA: - Sad će ona kad se najede, malo ubiti oko na kauču kod bake, je l' tako?

Tras, bum, padaju jedna za drugom i svi ostali lonci i zdjele i sve što treba stići za stol.

Pia grebe po svom tanjuru, već zvecka šerfom po loncu s juhom drugi put dok Katarina tek polako sjeda.

KATARINA: - Eto, sad je sve tu. () Ti si meni stvarno gladna, je l' tebe taj tvoj tata uopće hrani?

I onda odjednom poskoči u stolici.

KATARINA: - Bože, pa ja sam danas baš sva smušena... Nismo se pomolili prije jela!

PIA: - Jel' moramo? Meni je ovo već drugi tanjur –

KATARINA: - Časkom samo. Ajde, neće hrana pobjeć'. Moramo zahvaliti dragom Bogu što nas je okupio i ove nedjelje –

Ruke padaju jedna u drugu, pomalo nevoljko stvara se krug združenih dlanova.

KATARINA: Dragi Bože koji jesi na nebesima, zahvaljujemo ti se na ovim darovima i na hrani koju ćemo blagovati. Blagoslovi moju obitelj: moju unuku, sina i kćer koja na žalost, ne može biti s nama ovdje i –

MIHAEL: - Amen.

PIA: Amen.

KATARINA: U ime oca i sina i Duha svetoga, amen.

Životinjica u Piji radi neumorno i prije nego što je Katarina završila rečenicu njena žlica struže po tanjuru.

KATARINA: Miha, a što ti čekaš? Jedi dok je toplo.

MIHAEL: Jedite vas dvije, ja nekako nemam teka...

Nezadovoljni tinejdžer poljulja cijeli stol svojim utapanjem u stolicu.

KATARINA: - Vidi ga. Ajde, lijepo sjedi i jedi. Nisam valjda za sebe sve ovo radila? () Nikad vas nema osim tu i tamo koju nedjelju i sad još ni jesti nećeš. Ne možeš tako, Miha –

PIA: - Ostavi ga, bako, bit će više njami, njami klopice za mene. Neka se furi...

I Pia struže po loncima, trpa hrpe safta i palente u tanjur, treba se zasititi za poslijepodnevni san.

KATARINA: - Što je bilo, Miha? Reci svojoj mami. Jel' te opet želudac zeza? Rekla sam ti da probaš s Peptoranom, to je meni pomagalo kad me žuč mučila. Ajde, barem juhice, to će ti otvorit' apetit –

MIHAEL: - Mama, molim te...

Katarina je gotova s riječima, poslužit će se šerfom da sredi ovo Mihaelovo ponašanje, napuni mu tanjur.

MIHAEL: - Mama, molim te! Nisam dijete. Jest ću malo kasnije. Je l' možeš jednom prestat' u svačiji tanjur gledat'?

Muk.

Pia uskače, preuzima šerfu iz Katarinine ruke – pojest će danas za dvoje, troje ako treba.

PIA: Bezveze se živciraš, bako. () Još bolje, neka ne jede, bit će više za mene. Moći ću si onda uzeti za sutra, da ne moram u menzu.

KATARINA: - Nisam te ni pitala, sram me bilo, kako je na faksu, ha? Jesu sve petice?

PIA: - Ma... Dobro je. Nije ti to baš k'o srednja, nije sve u ocjenama. Bitniji su kontakti, iskustvo, a to... Puno se ljudi ulizuje profesorima, ližu im () () Svi se laktare, nitko nema skrupula.

KATARINA: Ali dobro, meni tata konstantno priča kako si ti glavna na faksu...

PIA: - Ma... Okej sam, I guess. Trudim se. Ne znam. Nije ni važno, pobrinut ću se ja za sebe, nisu ti ljudi jedini na svijetu.

KATARINA: - Ne sumnjam ja u tebe nimalo, ti si oduvijek bila moja mala pametnica. I tata ti je briljirao u školi, još u osnovnoj je išao na natjecanja iz matematike: općinska, županijska. Na fakultetu se malo ulijenio, ali izgurao je on to sve na kraju dosta dobro.

Katarina naslijepo traži Mihaelovu ruku pa tapka po stolu simo, tamo, ali umjesto da se spoje, Mihael uzmakne svoju ruku i bum, opali se po rubu stola.

Pia praska i prašće u smijeh, hrana iz njenih usta jedva da je ostala na sigurnom.

KATARINA: - Jesi se jako, sine?

PIA: Tako ti i treba kad se ponašaš k'o debil. Ne'š ti, k'o da je smak svijeta što mala1234 ima mrvu dlakave ruke, sve se to danas da sred -

MIHAEL: - Ajde, mala, ti trpaj i šuti.

KATARINA: - Mihael! Dosta. Nećemo se tako razgovarati za stolom i to na Božji dan.

PIA: - Bako, a što ti ne jedeš?

KATARINA: A ja ti tako čeprkam dok kuham, isprobavam ovo pa ono i onda se na kraju zasitim i ne mogu više jest' kak' spada. () Al' u pravu si, stavit ću si bar malo juhe. Je l' dobro baka napravila, ha?

PIA: Ma izvrsno!

Katarina zastruže svoj tanjur dva, tri puta, ali onda...

KATARINA: A s kim si ti to jutros bio, ha Miha?

PIA: - S prijateljem.

I još jednom od smijeha se streskaju Pijina puna usta.

MIHAEL: S nikim. Nije važno.

PIA: - Uglavnom bako, dočekao ga je netko koga nije očekivao. Tata se nadao drugačijem susretu...

KATARINA: - Nisu valjda neki problemi? () Miha, nisi se valjda zadužio kod nekog? Ti znaš da ja uvijek držim koju pinku sastrane, za crne dane. Nemoj slučajno da mi se petljaš s nekim kamatarima ili, ili –

MIHAEL: - Ma pobogu, mama, što ti je? Nisam se zadužio.

PIA: - Još.

MIHAEL: - Bome, ti mala me zbilja koštaš k'o Sv.Petra kajgana. Još ako nastaviš ovako jesti, ne znam tko će te prehraniti...

KATARINA: - Ima ona svoju baku.

PIA: - Bako, jel' imaš možda Cole? Prejela sam se. Malo bih da mi zgrize to sve 'nutra...

KATARINA: - Čekaj da pogledam.

Dojng, dojng, dojng – oglasi se prekrcani Katarinin frižider.

KATARINA: Mislila sam si ja da ćeš ti možda htjeti Cole, al' nisam bila sigurna koju ti ono piješ... Jel' ona Zero, jel' tako? Uzela sam i onu običnu, za svaki slučaj.

Tssss, otpušta se gazirano piće i plok, plok zanjiše se po čaši.

PIA: To je ta, bako, Zero. Hvala.

Glok, glok pa jedan reklamni, aaaaah, iz Pijinih usta.

Pia ustaje i uredno odlaže svoj izlizani i očišćeni tanjur u sudoper.

PIA: Baka, sve je bilo per-fetto! Najela sam se k'o, k'ooo prasica. () Idem se sad izvalit', jel' to oke? Jedva gledam, sva mi je krv pobjegla u želudac.

KATARINA: Ajde ti samo, stavila sam ti tvoju dekicu na kauč da imaš, za noge.

PIA: Najbolja si!

Pusice koje idu i odjekuju po zraku.

KATARINA: Što je nju danas spopalo? Sva je vragolasta.

MIHAEL: Riješila je prekjučer papirologiju za Erasmus pa je sva cvrkutava. Trebala si je vidjeti još prije 48 sati... Ne bi nikom poželio da ima posla s tom, tom Piom siktavicom. Izludila me.

KATARINA: Znači ide van?

MIHAEL: Ne znamo još, sad je tek prijavu riješila, vidjet ćemo kad dođu rezultati, ali kaže da je 95 posto sigurno da će ići.

Katarina bolno prima i odmiče od stola Mihaelov netaknuti tanjur.

KATARINA: - Ti zbilja nećeš ništa jest'?

MIHAEL: Ne.

Katarina polako raščišćava sve, k'o da se nada da će je možda netko zaustaviti, a Mihaelova noga nestrpljivo cupka.

MIHAEL: - Oćeš da ti pomognem?

KATARINA: Ne treba, ne treba, sjedi ti samo. Pristavit ću nam kavu...

MIHAEL: - Popio sam Nescaffe jutros, ne treba.

Katarina stane, odloži posljednji komad pribora u sudoper.

KATARINA: Pričala sam s časnom Marijom jutros o tebi. () Pitala sam je da možda, da možda dođeš kod oca Filipa u sakristiju popričati s njim. Znam ja da tako duboke rane k'o što je gubitak partnera teško zacijeljuju i da čovjek u tim trenucima treba nekog da mu se obrati. A gdje ćeš bolje od Božjeg čovjeka? () Rekla je sestra Marija da nije važno što nisi u našoj župi, da je otac Filip pun razumijevanja za sve kršćane pa i one koji možda nisu redoviti u kući Božjoj...

MIHAEL: - Mama.

KATARINA: - Znam ja što ćeš ti meni reći i što ti misliš o crkvi i Bogu, ali ti ni ne znaš koliko je meni pomoglo... Koliko mi je značilo okrenuti se Bogu i koliko mi je pomoglo da se posavjetujem s njim i njegovim ljudima.

MIHAEL: - Mama, to ni-je ist-o. Tata je preminuo, Senka i ja smo se razveli. Nije da ja patim za njom. Dapače...

KATARINA: - Nije to do Senke, Miha. Smrt, rastava, sve to dođe na isto jer čovjek iza toga je prepušten sam sebi.

MIHAEL: - Mama, ja nisam sam!

Odjednom na vratima cvrkutava Pia.

PIA: - Da, bako, nije on sam. Uvijek ima neka mala koja ima malog među nogama i koja će biti voljna počastiti ga kavom –

MIHAEL: Pia!

KATARINA: - O čemu ona to cijeli dan?

I Pia udahne veliki komad zraka, spremna da se izbrblja baki u tatino ime, ali Mihael je već ionako na putu.

MIHAEL: - Mama, nisam sam jer se nalazim s drugim ljudima. Ženama.

PIA: Uglavnom su žene.

MIHAEL: - Ti mala, što si trebala?

PIA: - Ništa, još malo Cole.

I Pia odcvrkuče s Colom u rukama.

KATARINA: Pa dobro, Miha, ako ti misliš da si spreman. Ako je to neka draga i časna žena koja ti može pružiti utjehu i razumijevanje u ovim trenucima...

MIHAEL: - Ne, to nije neka draga i časna žena, to su žen-e i to svakojake... Za neke se čak ispostavi i da, eto, nisu žene, khm, ali to sad nije važno. () Mama, ja ne želim još jedan brak ili nešto što nužno mora trajati vječno. Zasad mi je dobro, ovako. Upoznajem neke ljude, razne ljude. Dopisujemo se preko interneta i ako se dovoljno dobro slažemo, popit ćemo i kavu, možda i nešto više...

Mihael proguta jednu veliku lokvu sline u sebe, toliku veliku da bi ga mogla i zasititi.

MIHAEL: Poanta je: mama, dobro sam. () Toliko sam dugo bio u nekoj rutini, u nekom odnosu koji je bio k'o neki perpetuum mobile, ali takav mobile koji ništa na kraju dana nije proizvodio. () Uljuljao sam se u poziciju na poslu za koju nikad nije postojao rizik da ću ispasti. () U redu, Pia, ona je uvijek bila i ostala ta jedina svjetla točka, neko uzbuđenje, ali njena uzbuđenja sad su... njena. () Mene samoća, mama ne bi ni stigla dohvatiti jer bi me prije toga proždrela dosada, proždrela i ispljunula. () Al' ni to sad više ništa nije važno jer sam dobro, uživam, zabavljam se, nije mi dosadno. Okružen sam novim stvarima, novim ljudima i napokon mi dani nisu jedan nalik na drugog. Nekad je to odlično, nekad se desi neko neugodno iznenađenje, ali Bože moj...

Neko vrijeme tišina. Mihael je negdje među svojim riječima našao prostor da klekne pred svoju majku, dohvati je za one ruke koje su ga silno htjele uhvatiti samo čas prije.

KATARINA: - Pa dobro, sine, ako ti kažeš da si sretan tako... Tko sam ja da sudim i bacam kamen?

Poljubac u njihove skupljene šake.

MIHAEL: Hvala mama.

KATARINA: - Ajde, ustani se sad, sav ćeš se zmazat'. Nisam pod stigla prebrisat' jutros, sestra Marija i ja smo se zapričale nakon mise...

MIHAEL: 'Oćeš da ja usisam, pretrčim malo po stanu?

KATARINA: - Ne treba. Odi radije vidi hoće Pia možda kolača, opet sam svratila u Orijent.

MIHAEL: S obzirom kakav joj je danas apetit, vjerojatno hoće.

I Mihael izađe iz prostoriji, deset kila lakši nego kada je ušao.

A Katarina otvori još jednom vrata prepunog frižidera pa se još jednom sve u njemu oglasi i dugo, dugo traži tu plastičnu kutiju s kolačima iz Orijenta.

8.

Otključavaju se vrata stana, kroz njih prolaze kotačići malog kofera, u zdjelicu za ključeve padaju – ključevi, pa jakna na vješalicu i tako redom.

I kad Katarina otpuhne svoje putovanje sa sebe pogled joj pobjegne na kuhinjicu gdje Pia sjedi, mirno, tiho, nevidljivo.

KATARINA: Bože, Pia! Otkud ti tu? Prepala si me. () Što ne vičeš ništa? Bože, skoro sam u nesvijest pala.

PIA: Bok, baka. Sori, čekala sam da obaviš svoje...

KATARINA: Ti si smiješna, k'o da išta može biti važnije od toga da izgrlim i izljubim svoju najdražu unuku.

Katarina ispusti ako je što god još trebalo ispustiti u hodniku i pohita ljubiti Piu – zabija svoje poljupce u čelo joj, u kosu, trese Piu svojim zagrljajem.

PIA: Najdraža i jedina unuka bi sad malo disala, može bakice?

Ali Katarina joj svejedno još promrsi cijelu kosu, onako iz dragosti.

PIA: Uh. Malo zraka.

KATARINA: Nemoj ti meni. () Jesi gladna ti meni, dijete? Složila sam fini sendvič s pršutom za put i nisam ga ni pomirišala, nekako nisam mogla, nešto me frče tu (Katarina lupka prstom po trbuhu ne bi li precizno naciljala i jasno demonstrirala mjesto svoje boli) () A što sjediš u mraku, ha? Hoću malo svjetla upaliti?

Pia ništa, umjesto nje klik prekidača.

KATARINA: Eto. To je već bolje.

PIA: - Nadam se da se ne ljutiš što sam ušla ovako, sama.

KATARINA: Ja? Da se ljutim na tebe? Da mi je i to vidjeti... () Ti znaš da si kod bake uvijek dobrodošla.

PIA: - Kakvo je bilo putovanje?

KATARINA: - Bezbolno. Bilo je mjesta na prvim sjedalima i mogla sam koljena ispružiti, sva sreća -

PIA: - Dobro bus. Kako je bilo u Lourdeu?

KATARINA: - A, to ti je neopisivo drago moje dijete. Božja prisutnost je posvuda oko tebe, jednostavno osjećaš kako te ljubi i da ni u kojem slučaju nismo sami na ovom svijetu –

PIA: - Mora da je lijep taj osjećaj.

KATARINA: - Svi su dobrodošli u kuću Božju, Pia. Uvijek s bakom možeš na misu; prije nego što ti i tata dođete na ručak, ti i ja možemo na jutarnju misu. A ne bi ni njemu škodilo da se malo poškropi svetom vodom...

PIA: - Možda jednom prilikom, sad su rokovi, dosta je stresno...

KATARINA: - Jesi ti zato meni došla?

Katarina ubrzava radnju – uštekava kuhalo i pristavlja vodu, da se stvar zavrije.

PIA: - Što?

KATARINA: - Ispiti te muči, je li to to? () Skuhat će baka sad tople čokolade pa mi možeš sve reć'...

PIA: - Ne treba, bako.

KATARINA: - Ne, ne, inzistiram! Dr.Oetker, čokolada u prahu, al' nećeš vjerovat' kako je ukusna i gusta. Sad koristim ovu Tatinu mašinu samo za to, s keksićima ne znam stat', ovo jednu popijem i nekako sam mirna.

PIA: Nije malo vruće za vruću čokoladu?

KATARINA: Nikad!

Pijino i Katarinino smijanje, valjuška se kroz prostor kao i zaključala voda u kuhalu.

Dvije tople čokolade na putu!

KATARINA: Onda? 'Oćeš reći baki svojoj što te muči?

PIA: - Mm, stvarno je dobra. Skroz je vrijedna nekoliko spaljenih okusnih pupoljaka.

KATARINA: - Polako. Ipak je vruća čokolada.

PIA: Bome.

KATARINA: () () I?

PIA: I čekam da se ohladi.

KATARINA: Pia. Nemoj meni... Bježiš k'o vrag od tamjana, tata ti stalno smišlja izlike zašto ne možeš doći na pola sata u posjet, ja mu uvijek govorim da ti prenese da samo dođeš do vrata pozdravit', al' ništa. I sad te zateknem kako sjediš sama u mraku ovdje... () Što je bilo dijete? Pa što sam ti zbilja toliko daleka da ne možeš reći?

PIA: - Rek'o je tata da imaš nešto za mene.

KATARINA: Ah, da. Vidiš, dobro si me sjetila.

Katarina istegne izmorene noge sve do svoje sobe, preko puta zida. Dok iz ormara izlaze pažljivo posložene uspomene, Pia teško puše prema prozoru i njeni se uzdasi odbijaju od stakla isponova natrag do nje.

Tako sve do trenutka kad se pred nju ne rasprostre jedna teška haljina i raširi se po stolu u svim svojim slojevima.

PIA: Što je to?

KATARINA: To je bila moja haljina za plesnjak. Moja pokojna tetka mi ju je sašila. () Tu sam haljinu nosila večer kad sam upoznala tvog djeda. Tvojih sam godina bila, mlada studentica kemije, a on, onako markantan... () Znaš da ti je djed bio pravi zafrkant? Nije ti on bio baš svoj, smetale su mu bilo kakve konvencije, on ti je na plesnjake dolazio – zamisli – čizmama za ribičiju. Mislio je da je strašno smiješan zbog toga. () Sad kad se sjetim, izgledao je poput pravog klauna...

I Katarina prasne – u hihot kakve ljubavlju zaluđene djevojke, djevojke na provodu života.

Pia ne može odoljeti tom zaraznom smijanju i tako njih dvije šire virus smijanja kuhinjicom.

PIA: - Bako! Trbuh me boli...

Katarina pobriše suzu s lica – suzu smijalicu? – i ispuhne još jednom, dvaput taj smijeh iz sebe, tijelo joj izlazi iz te treskave groznice.

KATARINA: - Oprosti. Bože, hah-ha. Da ti bar mogu pokazati sliku iz svoje glave, da to vidiš...

PIA: Dakle, u djeda si se zaljubila zbog njegovog modnog ukusa?

KATARINA: Ah, da samo zbog tog! () U životu me nitko nije znao zasmijati k'o što je on. Tad sam živjela na Trešnjevci, k'o podstanar, on je bio dečec s Maksimira, al' svejedno me svaku večer pratio kući iz kina. A što smo se nagledali filmova s Bruce Leejem, Bože... Djed ti ga je o-bo-žavo, onda bi se poslije kina glupirao po cesti, zamišlj'o da je i on tako spretan i vratoloman. Bože dragi, što je taj čovjek blentav bio...

Skoro da će se opet zadihati u onu smijalačku groznicu, ali samo se kratko zasmjehne pa stane prevrtati odjeću što je položila na stol i rastvorila, k'o album sa slikama.

KATARINA: A vidiš ovu suknju?

I povuče Piu iz stolice pa joj prisloni jednu relikviju oko kukova.

KATARINA: Vidiš, bila bi ti dobra. () To ti je bila moja suknja za labos. U njoj sam vječno hodala na vježbe na faksu. Osjećala sam da mi baš zgodno ide uz plavu kutu. I da mi noge u njoj izgledaju onako, seksi.

PIA: Bako!

KATARINA: Eh, nisam ja uvijek baka bila. () A vidiš one sandalice?

Pia ispravi i namjesti par cipela na podu, k'o da ih priprema za marširanje, da će prohodati same svakog časa i ušetati u dolinu memorija.

PIA: Kolika je to peta?

KATARINA: - Nisu se u moje vrijeme nosile ravne cipele. Žensko je moralo hodati u štiklama. () Nije ni čudo da se sad ne mogu riješiti tog vražjeg kurjeg oka. () Tako sam ti ja Pia po cijele dane znala stajati za destilacijskom aparaturom u tim petama. Al', ne bi vjerovala, bile su nevjerojatno udobne. Kod starog šustera Perića sam ih radila – da, to su ti ručno rađene sandale...

PIA: - A ovo?

I Pia protegne par starih traperica preko sebe – od teškog, punog jeansa koji odzvoni kad ga se rastegne.

KATARINA: To ti je bio moj prvi jeans.

PIA: Baš su dobre.

KATARINA: Probaj, ajde. Ti si baš negdje sad kako sam ja bila u tvojim godinama.

Pijine se noge uvlače u tkaninu na kojoj se nekad nije štedilo, miris nekog drugog vremena širi se iz tog brda odjeće. Pia poskakuje ne bi li poravnala bakine traperice po sebi i tsss – povlači se šlic i puk – zakopčava gumb.

Katarina još prođe rukom po jednoj pa drugoj Pijinoj nogavici, da iščisti prašinu, pripremi stare farmerke za nove pustolovine.

KATARINA: Okreni se. () K'o slivene!

PIA: Čekaj da se pogledam.

Uzbuđeni trk do ogledala.

PIA: Stvarno su dobre!

I sretno poskakivanje natrag.

PIA: Uzet ću ih, je l' to oke?

KATARINA: Naravno! () Ja sam to izvadila da si ti probereš što ti paše. Vidjela sam da je retro sad u modi, a sad... Ti vidi što možeš nosit' od sveg.

Pijina potraga za blagom traje neko vrijeme, poprati je tu i tamo neki usklik, neki uzdah iznenađenja i oduševljenja. Katarina ne može ništa drugo do li sretno se smiješkati.

PIA: Uzet ću si neke stvari, ovaj kostimić, košuljicu i ove jeansice. Samo ću probat' jastučiće možda izvadit', nisam sigurna da bi mi to stajalo –

KATARINA: Možeš to lako. Malo će izgubiti formu sako, al' vi to sad ionako puno opuštenije nosite...

PIA: - Ajme, bako, hvala puno. Baš mi se sviđa, jako –

Katarina zamahne jednom vrećicom da spakira što sve treba spakirati za svoju unuku.

KATARINA: - Spremi tu, da ti je lakše nosit'.

PIA: Hvala ti.

Cmok – jedan u blago naborano bakino čelo.

KATARINA: Eto, tako, to smo riješile. () Hoćemo mi sad sjesti popiti onu čokoladu dok je iole topla?

PIA: Može.

Čestice prašine se sliježu, dva srka.

PIA: Bako...

KATARINA: Reci mila?

PIA: Jeste se ti i djed voljeli? Mislim, kako si znala da je to to? Da, eto, to je čovjek s kojim želiš provest' ostatak svog života? Kako si znala da uopće, da uopće možeš nekom obećat' da ćeš ga voljeti do kraja svog života?

KATARINA: Hah! Nisam imala pojma, Pia. () Da, voljela sam tvog djeda i nekako – dugo smo hodali, ja sam završila faks, ostala trudna s Tatjanom i samo smo se prepustili. Nismo mi nikad ništa čvrsto odlučili, donijelu odluku pa lupili šakom o stol –

PIA: Prije braka, ti bako?

KATARINA: E sad. I ja sam bila mlada i previše zauzeta sa svim drugim u životu da vidim Boga. () Bila sam slična tebi: vrijedna, držala sam do škole i ocjena, uvijek bila najbolja u grupi, razredu. Da budem iskrena, nisam tad ni pomišljala da će mi tvoj djeda biti muž jednog dana. S onom ciganskom košuljom i ribičkim čizmama, tko bi mislio da je taj čovjek sposoban za nešto tako ozbiljno kao obitelj? () Al' kad je došla Tate, kad smo se uzeli... Bože dragi, svijet zaista nije vidio brižnijeg i pažljivijeg čovjeka.

Katarinina usna zatitra, ova groznica je jača od nje i iako bi voljela da nije tako – iz nje se procijede dvije, tri suze.

PIA: Hej, bako...

Pia stisne svoju baku, toliko jako da se gotovo čuje kako je želi obgrliti, zaštiti, utješiti.

KATARINA: Još si mlada. I zato misliš da se život može planirati, da ti možeš odrediti kako će stvari teći. () Kasnije tek shvatiš da samo Bog zna što nas čeka, a da za nas obične smrtnike život samo ide i da najbolje što možemo je osloniti se na Božju ljubav i pokušati se ishrvati od sveg lošeg što nas zapadne...

PIA: Dobro, bako... Možda ne možemo kontrolirati stvari koje će nam se dogoditi, ali možemo kontrolirati sebe, raditi na sebi – biti najbolji što možemo biti –

KATARINA: - Ne može čovjek sve sam u životu, Pia. Kad je mlad, čini mu se da je tako, da ima snage nositi cijeli svijet na svojim leđima, ali poslije; poslije ti je jasno da ti treba netko, onaj drugi koji će ti pomoći nositi teret, podići te kad posrneš –

PIA: - To ne bi trebao biti uvjet da budeš sretan. To da imaš nekog tko će ti pomoći, trebao bi moći biti zadovoljan sam sa sobom.

KATARINA: - Bože što ti mene nekad podsjećaš na svoju tetu, i ona je tako tvrdoglava, sve bi voljela u životu sama. Vjerojatno bi da može odselila i na neki drugi, daleki planet; otišla negdje u svemir gdje je nitko ne bi mog'o pronać' –

PIA: - Nisam ja rekla da se želim izolirati i pobjeći u crni svemir, izignorirati sve svoje dužnosti prema drugima k'o teta Tatjana, samo... Samo; ti danas, u današnjem svijetu moraš biti sposoban pobrinuti se za sebe, ne ovisiti o nikome...

KATARINA: - Dobro, pa tata je spominj'o da ti imaš nekog momka? Nisam ja htjela zabadati nos i puno ispitivat' –

Nagla tišina. Jedna strelica je prostrujala ravno u središte Pije.

PIA: - Tata puno priča.

Još jedna kratka tišina, ali Katarina ide u novi napad.

KATARINA: Reci baki svojoj, jel' nešto bilo? Jel' te povrijedio taj momak, ha? Zato si došla?

PIA: - Nije, baka. Mislim, da, prekinuli smo, ali to je bilo dogovorno. Složili smo se da je tako najbolje.

KATARINA: - Ako ste vi tako zaključili...

PIA: - Ne, to jednostavno nije imalo smisla. Mi želimo druge stvari od života. () Znaš kako idem uskoro na ono putovanje, mjesec dana vlakom po Europi?

KATARINA: Rek'o je tata da skupljate peneze.

PIA: - E. Planirali smo neko vrijeme da ćemo zajedno, al' njemu se izjalovilo nešto s faksom, ostat će mu vjerojatno neki ispiti i u principu, nije baš pri lovi da putuje toliko.

KATARINA: Jasno.

PIA: A ja sam stvarno, ali stvarno htjela ići. Meni je to važno. Želim iskoristiti vrijeme dok mogu. I osim toga, to mi je priprema da vidim mogu li se snaći, mogu li biti negdje – dalje od doma i preživjeti, pobogu...

KATARINA: A taj tvoj dečko?

PIA: Njemu je dobro tu gdje je. Smeta mu to što spava na istom krevetu otkako je im'o 9 godina i što mu još uvijek stara radi kajganu za doručak, al' ne dovoljno. Ja to ne mogu, bako. () Ja kad vidim onaj svoj maleni, rozi radni stol koji sam si izabrala kad sam imala cca 10 godina, poludim. () Ja trebam neki svoj prostor; ja želim rasti. () I nije samo to... Razmišljala sam da možda odem cijelu sljedeću godinu negdje vani studirati. Njemu se to, naravno, nije svidjelo. Ali, ja od 15.te sanjam tu prokletu Francusku i Pariz i mislim da je krajnje vrijeme da odem. Neću se nikom za to ispričavat'! () Unonala sam se, bako. Dvadesete mi prolaze i neću se ni okrenuti, a već ću, već ću –

KATARINA: Biti k'o ja?

PIA: Pa da, zapravo da. Brzo će to doći. I okrenut ću se oko sebe i shvatiti da nisam ništa napravila sa svojim životom što sam htjela.

KATARINA: Bože, Pia, pa toliko je toga još pred tobom, o čemu ti govoriš –

PIA: - Da, ali vrijeme ide k'o ludo. Ti danas što si napravio do 30-35, napravio si. Ja se želim ostvariti, imati inozemnu karijeru, biti netko tko je zadovoljan sobom -

KATARINA: - Vidi, meni je najvažnije da si ti sretna u životu i da ne misliš da moraš negdje... bježati da bi bila slobodna. Znaš da uvijek možeš doći ovdje, ako trebaš raditi ili učiti ili –

PIA: - Znam, ali nije u tom stvar, ja bih voljela –

KATARINA: - Svjesna sam ja što ti meni govoriš, Pia. Drugačija su vama vremena. Ja sam od svojih roditelja otišla s 15 godina i nikad se nisam vratila, došla sam iz Samobora u Zagreb i više se nikad nisam morala okrenut'.

PIA: Vidiš! Da je barem i danas tako.

KATARINA: - Al' varaš se ako misliš da mi je bilo lako i da nisam sto puta pomislila kako bi bilo lakše da mi mater ispegla kutu za sutra i skuha ručak kad se vratim iz škole. () Pia, ako podijeliš svoje slatkiše s nekim, to ne znači da to više nisu tvoji slatkiši. U redu je da ti netko nekad pomogne –

PIA: - Znam...

Katarina još jednom prišteka kuhalo.

PIA: Hm? Što sad kuhaš?

KATARINA: Ova čokolada nam se skroz ohladila; tko je još vidio piti hladnu vruću čokoladu?

Procedura se ponavlja zajedno sa svojim zvukovima.

KATARINA: Bit će još puno udvarača, Pia. Ti si lijepa djevojka.

PIA: Bako...

KATARINA: Ne, pusti me sad da ti kažem. () Možda si se sad razišla od tog svog momka i misliš da se tako što neće više ponovit', ali hoće i to kad najmanje očekuješ i kad se to dogodi, moraš svojoj baki obećati jednu stvar. () Nemoj trčati i skrivati se od svih i svega u svom životu, čovjek može biti svoj i nesputan puno lakše kad mu netko drži leđa. Onda ne strepi, ne jede ga strah, ne jede ga samoća. () Napravi što moraš, ali nemoj zaboravit' da imaš gdje biti i da imaš ljude koji će čuvati gnijezdo dok ti letiš, dobro?

Dugi udah, za pripremu za skok s grane.

PIA: Dobro.

KATARINA: Dobro, a sad ćemo popiti jednu vruću čokoladu.

Dugi, dugi srk s jedne i druge strane stola. Doista je dobra.


9.

Krč, krč po vratima, zvuk gotovo očajnog provaljivanja.

Ključ se prevrće po bravama amo, tamo i onda ooo-ruk, Katarina uspijeva i zanesena uspjehom otvaranja vrata, pada u vlastiti stan.

A iza nje, nesigurno pod prestrašenog mišića, još uvijek u nedoumici želi li prijeći prag je Loren.

KATARINA: Stara glava, stalno zaboravljam na gornju bravu onda mislim da nisam doljnju otključala pa okrećem ključ vamo tamo... Ima možda nekoliko godina što smo stavili ova vrata, protuprovalna mislim, al' ja nikako da se naviknem. () I susjeda Barić je tada negdje na svoj ulaz stavljala ista, 'oću reć', barem slična. () Bilo je tijekom godina nekoliko provala u zgradi. Doduše, pola njih je počinio onaj susjed s 4.kata. Susjed je znao popiti i onda bi... () A pardon, ja sam stala kod vrata i nikako da vas... Uđite, molim vas, uđite.

LOREN: Frau Galić, da? Bitte, ja nemam puno vrijeme. Ne bih htjela, da, da smetam.

KATARINA: A ne, ne. Kakva bih ja to susjeda bila kad ne vas ne bih bar kavom pogostila? Ipak smo skoro vrata do vrata. Susjeda Barić je bila moja velika prijateljica. Mislim, ona još uvijek je moja prijateljica samo sad kod sina... Rijetko se vidimo. () Ne, ne, Loren, vi ste ovdje uvijek dobrodošla, bilo da će te trebati šećera ili, ili – ili nešto drugo. () Evo, uđite, molim vas, možete prema kuhinji pa sjednite. Ja tamo nekako najviše volim popiti kavu, uz prozor.

I neće dopustiti da Loren napravi onaj korak unatrag i brisne iz njenoga brloga već ju pogurne u smjeru kuhinjice i odgurne gotovo sve do stolice.

LOREN: OK, ein minut.

KATARINA: Ja, ein minuta. Sjedite vi samo, sad ću ja...

Sad će Katarina, raslojava odjeću i uredno slaže sve sa sebe – ako koje zrno prašine i ima u stanu, ona neće više stvoriti nijedno.

Loren nije doteturala do stolice kako je to Katarina zamislila, ne, ona stoji na pragu, u cipelama i jakni i pocupkava jednim stopalom pomalo nesvjesno.

KATARINA: Raskomotite se slobodno, molim vas. K'o što sam rekla, ovdje ste uvijek dobrodošli. Sad ću ja, evo samo da ruke...

Mlaz vode šušti i šumi preko Katarininih riječi.

KATARINA: Imam ono, kako se to zove, kuhalo za vodu, znate. To mi je kćer donijela. Ja ovako, pijem dosta kave, čak dvije, tri šalice na dan pa mi je uzela tu, tu stvarčicu da si brže pripravim. () Ne koristim ga baš često, nekako nisam navikla, al' sad, s obzirom da vam se žuri, da ne čekate puno...

Klik prekida se svjetlo kupaonice i vlak zvan Katarina protutnji pored Loren koja (o)stane k'o ukopana.

KATARINA: Znači vaši su iz ovih krajeva, ja, Loren? Pretpostavljam da su gore trbuhom za kruhom, gastarbajteri, geisterbaiter, zar ne? () Da, puno je naših ljudi tako otišlo. I moj je otac neko vrijeme u Njemačkoj radio, ali on se vratio. () Bože pa gdje sam ja sad to kuhalo tutnula. Neki dan sam reda radila i sad, vidi...

LOREN: - Ja, mama je from Deutschland. Nijemica. Papi je iz Hrvatske.

KATARINA: - Aha, a vi ste pola-pola. Pardon, nisam tako mislila. () Zapravo sam htjela reći: lijepo da znate jezik, mnoga djeca naših ljudi koji su tako, u stranom svijetu, ni ne znaju ništa o Hrvatskoj. Što je tužno, ako mene pitate –

LOREN: - Mi smo ljeto, ljetovali smo tu, u Hrvatskoj. Svaka godina.

KATARINA: - Tako znači. Imate neku kuću, apartman na moru pretpostavljam? To je divno. Moj pokojni muž i ja, mi smo htjeli uzeti tako neki manji apartmančić. Planirali smo možda na Pagu, da ne moramo puno putovat'. Ali onda se zaratilo i šljus, sve je to palo u vodu, a poslije je moj muž... () Ali vi ste sad ovdje stacionirani, u Zagrebu, mislim kod Barića?

LOREN: - Ja. Radim za velika Deutsche kompanija i imamo ured, tu u Zagreb. Sieben, sedam mjesec sam tu, onda natrag u Njemačka.

KATARINA: - Nećete nam dugo onda biti tu. Nema veze, možemo se svejedno malo podružiti, zar ne? Sieben pa sieben. Znate, ja sam čak nešto njemačkog učila u školi, ali brzo čovjek zaboravi jezik kad ga ne koristi.

Katarina rastvara cijelo vrijeme kuhinjsku riznicu, bez neke navigacije, kao da se prvi put tu našla.

KATARINA: - Ah, evo ga. Tu je bilo. () Sad ću ja vodu zakuhati pa možemo k'o ljudi...

Još jednom mlaz vode, dugo, kao da cijela vojska dolazi na poslijepodnevnu kaficu.

LOREN: Frau Galić?

KATARINA: Katarina, molim vas. Ili Keti. Tako smo se susjeda Barić i ja znale šalit'. Ja bih njoj Bebi tepala, a ona meni Keti. () Što sad? A da, Bože dragi, nisam ga ni u struju uštekala...

LOREN: - Ich, bitte, ne treba...

KATARINA: - Ne budite smiješni. () Jeste se smjestili u stanu? Sjednite, molim vas. Sjednite. () Da, zgodan je to stančić, nije nešto velik, ali je komotan. Igor, mali od Barićke je baš nedavno došao pokrečiti, taman prije nego što ćete vi doći. On vam je vrijedan dečko, Barićka zbilja ima dobrog sina. On vam je s mojom kćeri čak neko vrijeme hodao. Ona isto živi vani, nije u Njemačkoj doduše, u Britaniji je.

Drrrring, drrring – zazvoni Lorenin mobitel, ozbiljno i poslovno.

LOREN: Entschuldingung, ich musste... Arbeit, pos'o.

KATARINA: A da, naturlich, bitte schon, ja. Možete u drugoj sobi, eno tamo, da. Ja ću kavu dok vi, za čas će to. Onda možemo lijepo... Malo frei, a ne arbeit.

Zvecka Ketin samotni smijeh s porculanskim šalicama koje su se skrile tamo negdje, iza, u stražnjem dijelu ormarića.

A negdje, još dalje, u stražnjem dijelu stana šum njemačkog, sam.

KATARINA: Bože dragi, pa kako sam 'opće, kako su dospjele skroz do... A evo. Je-dna. Fu, što se prašine skupilo. Eto, čuva čovjek pa čuva i onda ga na kraju prašinu dostigne. Sad ćemo mi to -

LOREN: - Frau Galić?

KATARINA: A, Loren. Zatekli ste mi. Baš sam se spremila stol poslužiti. Hoćete mi samo... ? Ma, ne, zapravo, pustite, dohvatit ću ja i drugu. To su inače prave pravcate porculanske šalice, ne koristim ih baš često, nekako mi bude žao da, što ću sama piti iz porculana -

I onda, umjesto da se s vrha prstiju šalica prevrne Katarini u ruke, Katarina se s prstiju prevrne Loren u ruke.

LOREN: - Frau, mein Gott, pazite.

KATARINA: - Entschuldingung, kako sam nespretna, oprostite mi, molim vas, Loren. Oprostite, jeste dobro? () Dobro je, da, čitave smo. () Možda i bolje da ne pijemo iz tih šalica, cijele su prašnjave. Nije ni čudo, to je pribor koji smo dobili još na vjenčanju, za poklon. Možete vi zamisliti kako je to staro, ha? () Pričam gluposti vjerojatno, vaši roditelji su negdje mojih godina, je li tako, Loren?

LOREN: Ja, stare godine. Bitte, Frau...

KATARINA: Stare, ja, stare.

Katarinina majica zaškripi po porculanu dok pokušava izbrisati godine (prašine) s njega.

KATARINA: Ma - poslužit će nama i ove keramičke šalice, ne Loren?

Kuhalo, pa mobitel, u kuhinji je samo „arbeit“.

KATARINA: Slobodno vi u drugoj prostoriji, taman će se ohladiti dok vi -

LOREN: - Bitte, ne treba, ne pijem ja kava, Frau. Entschuldingung, ich muss gehen.

Drrrring, drrrring.

KATARINA: Stanite, dajte da vas barem otpratim. Znate, moj tata je uvijek znao reći za Nijemce –

LOREN: - Bitte, Frau. Može sama. Danke. Auf wiedersehen.

Posljednji, gotovo nečujni drrring, drrrring. Vrata su već zatvorena.

Katarina neko vrijeme stoji i gleda prema vratima.

Potom zastruže stolicom po podu i privuče je polici – dohvatit će one šalice, a kad završi s njima sjajit će se kao nove.

I tako, cvili tkanina o porculan iako se kava iz njega nikad neće popiti.

10.

Samo zvukovi kartonskih kutija u koje tupo padaju Katarinine stvari. Kontinuirani legato predmeta ušuškanih u otrgotine novinskih papira kojima dirigiraju Pia i Mihael. Takt po takt i više to nije isti stan.

KATARINA:

Jednom kad pogledaš u smrt

Ne možeš više zaboraviti na rok trajanja

To je kao...

Dušo moja, pomiriši taj karton mlijeka, da, osjeti se, prolij to samo, prošao mu je rok, otvori novo, molim te, nemoj to piti... Pia, Pia...

Prevrne se nešto u čovjeku jednom kad osjeti smrt

I razlije se po tebi, po mjestima gdje nisi ni očekivao da nešto postoji, natiču od toga kapilare i sijede kose na glavi, osjećaš u koži sat koji kuca


PIA: Ne znam, ja se osjećam prljavo dok ovo radimo, ti reci što god hoćeš. K'o da smo je otpakirali.

MIHAEL: Ona je tako htjela.

PIA: Dobro, ona je htjela i? Jesmo mi to zato trebali blagosloviti?

MIHAEL: Pia, nije isto.

PIA: Ne znam, mjesto se zove "Pod oblacima", meni to zvuči prilično slično.


KATARINA:

Moja pokojna stara najviše je voljela pričati priče o vješticama

Sjela bi pored drvene peći, prekrižila ruke kao da drži nevidljivi križ

Motala prstima kao da diktira u mislima krunicu, prati postaje

A priča bi uvijek počinjala na kraju mjesta, u nekoj bogataškoj kući gdje sada više nikog nema ili je niknula neka nova, još veća... U jednoj od njih godinama je živjela samo jedna stara, prašnjava singerica - sluškinjina.

Sjećam se stare, još uvijek živo

I priča o čaju od oleandra i prepredenim vješticama koje su trovale svoje muževe

Jer su ih znali špotati, jer je imala drugog u drugom gradu, jer je previše pio, jer je premalo radio, jer je premalo zemlje imao, jer je nije volio, jer je život bio dug i tužan


MIHAEL: Što to radiš?

PIA: Pa isto što i ti - pakiram baki stvari.

MIHAEL: Pia, ne treba joj lonac za juhu.

PIA: A što ako dođemo na ručak?

MIHAEL: Pojest ćemo u restoranu.

PIA: Ne, baka neće na to pristati.

MIHAEL: Pia, baka je već na to pristala. () Zvala je Tatja, poslat će sve potpisano i prvu ratu za baku. To je riješeno.


KATARINA:

Ja nisam napravila taj izbor - da mi umreš,

Ti si otišao ili te Bog pozvao, bilo kako bilo... Vas dvojica ste sklopili neki dogovor

Ja sam pokušala isto, znaš

Puno puta sam mu rekla da sam stara i da je vrijeme da me prospu u zemlju, tepala sam mu toliko puta - Bože, smiluj se, meni je dosta

Ne želim griješiti dušu, ne, tiho sam ti se molila, Bože, u nadi da ćeš me razumijeti


PIA: Misliš da će joj biti... okej tamo?

MIHAEL: Bolje nego ovdje.

PIA: Ti si mrtvo hladno to sve tako prihvatio, piše u letku zbrinjavanje 0-24 i ti si to doslovno preveo kao da nikad neće biti sama.

MIHAEL: A što, kao da i ovdje nije sama.

PIA: Ima nas.

MIHAEL: Je l' ima, Pia? Pitanje je samo trenutka kad ćemo se ponovno uhvatiti da nemamo vremena za nju. Da smo zauzeti previše samima sobom.

PIA: Pazit ćemo više sada, ona to zaslužuje. To je najmanje što zaslužuje.

MIHAEL: Pia...


KATARINA:

Kuhalo je počelo krčati, nitko nije pozvonio na vrata

Moja Taja, uvijek trči prema nečem novom. Ali dobro - priznajem joj, dobro dođe taj strojček kad čovjek brzo treba poslužiti vrući čaj

Onaj porculanski set koji mi je majka poklonila za udaju sam otprašila. Nije ništa slasnije piti iz porculanske šalice, ali nekako se bolje čovjek osjeća

Biljeg se plaća, a dokument potpisuje u šest primjeraka. Valjda je potrebno toliko papira da bi nešto bilo... valjano

Stoje sad u crvenom fasciklu, vodootpornom, unutra je i kontakt kartica pogrebnog poduzeća. Miha će znati što odabrati za posljednji pozdrav - Ave Maria, to mi je oduvijek bila najdraža.

Naći će fascikl, ima etiketu na sebi. Stajat će u ladici gdje držim nalaze, povijesti bolesti, isječke računa i sve ostale papire koje treba čuvati, Pia će tamo sigurno zaviriti


MIHAEL: Što misliš, da joj spakiram ovu noćnu lampu? Mislim da je jednom spominjala da je to stari odnekud donio... Realno joj ne treba, ali -

PIA: Ne znam zašto uopće išta bacamo.

MIHAEL: A što će joj tolike stvari u sobičku gdje ima metar puta metar s jedne i druge strane kreveta?

PIA: Mogu ih ja čuvati.

MIHAEL: Pia, ona želi da to bude tvoj stan, a ne memorijalni prostor u njenu čast.


KATARINA:

Voljela sam priče o vješticama kao dijete

Sve oko njih bilo je strašno osim načina na koji ih je stara pričala, nježan je glas imala moja stara bez obzira što je bio promukao i hrapav...

Poslije bi istrajbala jedan žumanjak s žlicom šećera i pogladila me po glavi

Jedi sinko, to ti je dobro...

Sad mi je jasno. Voljele smo te priče, ja i ona, jer je u njima bilo izbora - da baciš sve u kantu za smeće ili posložiš u ladicu i prije nego što prođe rok trajanja, prije nego što čovjek ostane sam i sit svega


PIA: Možda nekog upozna tamo, ha? Tipa, dobijem novog dedu? Imamo neko srebrno vjenčanje, ona obuče staru vjenčanicu...

MIHAEL: Vidiš, zalijepiš selotejpom jednu kutiju i sve je bolje.

PIA: Ha-ha. Ostavi ormar meni, želim još pogledati što ima unutra.


KATARINA:

Nisam izabrala da mi umreš, ali od tada svakim danom sve manje želim birati

Što uopće izabrati?

I voda kipi brže nego što je kipila, sve sad ima kratki rok trajanja, zašto da ja duljim?

Svidjela bi ti se, Pia. Ima tvoj nos.


PIA: Već me bole leđa od ovog.

MIHAEL: Pia, što ćemo s kuhalom?

PIA: Što ćemo s čim...? Nisam te čula. Ubijaju me doljnja leđa.

MIHAEL: Možda smo trebali tebe u starački dom onda, a baku ostaviti u stanu.

PIA: Jako smiješno.

MIHAEL: Hoćeš si ostaviti kuhalo ili? Praktički je novo.

PIA: Ne znam.

MIHAEL: Pia, moramo to danas sve raščistiti, ne mogu to bez tebe.

PIA: Onda ga ostavi nekome da ga uzme. Ako ću htjeti, uzet ću drugo nakon što se vratim s puta.

MIHAEL: Sigurno?

PIA: Da. Ja ionako kuham tursku na štednjaku, ako kuham.


I kuhalo uredno smotanog kabla ulazi u svoju kartonsku kutiju. Ostavit će ga ispred zgrade, s ostalim stvarima i porukom: "Kome treba, neka uzme."



Facebook! TwitThis