Tags: 7F 3M


GODINA PROIZVODNJE: 2021.

BROJ ŽENSKIH LIKOVA: 3

BROJ MUŠKIH LIKOVA: 7

BROJ LIKOVA NEODREĐENOG SPOLA: 3

Moguće je da glumci igraju više likova.

NAPOMENA VEZANA ZA LIKOVE: Dramski tekst P(j)eščanik donosi dva glavna lika (Muškarac i Žena), a svi ostali likovi su "likovi- projekcije", odnosno likovi koji funkcioniraju na razini simbola.

AUTORSKA PRAVA: sva prava pridržana






Žena Zagrepc?anka. U Beogradu.

Mus?karac Beograđanin.


Dječak
Djevojčica } Utvare iz ratne beležnice.
Djed


Borka
Demonstrant
Direktor/Ravnatelj
Udomitelj
Oficir } Oslobođene projekcije nakon ratnih sukoba.
Deseti
Jedanaesti
Dvanaesti



Napomena:

P(j)es?čanik je drama nastala izmjenama dva autorska glasa na hrvatskom (autorica) i srpskom jeziku (autor). Tekst se bavi postratnim periodom / stanjem u Hrvatskoj i Srbiji s jedne strane kroz individualnu percepciju likova i njihova odnosa, a s druge, kroz opc?u i s?iru sliku (zajednic?koga) jezika.
Poigravanje slic?nostima i razlic?itostima hrvatskog i srpskog jezika ostvaruje se na dvije razine: 1. unutar same teksture djela pisana na hrvatskom i srpskom jeziku (didaskalije i jezici kojima govore likovi), 2. u distorzijama, na simbolic?koj razini, dramu poc?inje igrati sam jezik.
Za potrebe distorziranih dijelova drame autorica je istražila ispod navedenu literaturu

Bagic? Kres?imir, Riječi, značenja i svjetovi, Vijenac 408, 22. listopada 2009.
Baric? Branka, Razvoj hrvatskoga leksika na razmeCđi tisuc?ljec?a, doktorski rad, Hrvatski studiji, Zagreb. 2013.
Buden Boris, Padaj (jezicčna) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku, Proletter, 02.02.2018., proletter.me/portfolio/padaj-jezicna-silo-i-nepravdo/
Bugarski Ranko, Govorite li zajednički, Biblioteka XX vek, Beograd, 2018.
Mirjana N. Dedaic?, Daniel N. Nelson (uredili), At war with words, De Gruyter Mouton, 2003. Gostl I., Bogoslav S?ulek, otac hrvatskoga znanstvenoga nazivlja, Radovi Leksikografskoga zavoda Miroslav Krlet?a, knj. 5, Zagreb, 1996., str. 9-58
Kordic? Snježana, Jezik i nacionalizam, Durieux, Zagreb, 2010.
Mamic? M., Hrvatsko vojno nazivlje u rjecčniku Juridisch-politische terminologije, Jezik, 54., 2007., str. 55-60
Mikic? Ana, Neologizmi: Prijetnja i / ili jezicčno bogatstvo (recenzija knjige Neologizmi: problemi teorije i primjene (Muhvic? Dimanovski Vesna), Jezikoslovlje 8.1 (2007), str. 77- 113
Muhvic? Dimanovski Vesna, O paralelnoj upotrebi posuCđenica i njihovih prevedenica, Filologija, Knjiga 14, Zagreb 1986.
Skok Petar, O jezicčnoj kulturi, c?asopis Jezik, Zagreb, Godis?te I, Studeni 1952.
Tafra Branka, Prinosi povijesti hrvatskoga jezikoslovlja, Zagreb, Hrvatski studiji sveuc?ilis?ta u Zagrebu, 2012.
Turk Marija, Jezični purizam, Fluminensia, god. 8 (1996), br. 1-2, str. 63-79
Vonic? Maja, Vujic? Perica, Jezicčna politika u NDH, Essehist, c?asopis studenata povijesti i drugih humanistic?kih znanosti, Vol. 1 No 1, 2009.
Wikpedija, Novotvorenice, hr.wikipedia.org/wiki/Novotvorenice







UVOD

Žena se nalazi pod tus?em, unutar paravana mat staklenih stijenki.
Iz off-a cčuju se zvukovi grada motori, automobili, kloparanje po tračnicama, zvonjava tramvaja, koturanje kotacča, trubljenje (u različitim tonovima), rezanje pilom, dozivanje u daljini, cvrkut ptice u blizini; zvuk kao da netko grablja i kao da netko siječe cjepanice...

Kad Žena počne govoriti zvukovi grada se utis?aju.

ŽENA:
Dajem ti grad, rekao si. Trebao je jedan stanovnik tu rec?enicu izgovoriti. Trebao je netko moj ovdje nekad davno živjeti.
Trebao je netko izgraditi. Moj grad. Umjesto jezika.

Kad Žena nastavi govoriti čut c?e se automobilske trube nes?to glasnije.

ŽENA:
Mojim tijelom, izravno iz tjemena, klizili su tanki mlazovi vode. Kroz malen prozor samo lice bjes?e nad gradom. Gradska magla i smog mijes?aju se s mojom parom. Bila sam kukac u c?ahuri kubizma, sklizak epicentar stisnut gradskim rasterom koji opisivao me cijelu, preko skulpture djevojke s bakljom na vrhu kupole i us?c?a dviju rijeka u daljini. Pod mojim licem krovovi i satelitske antene i dimnjaci razlic?itih velic?ina. Tetris s?to oblikuje daljinu. Moje tjeme, tjeme grada. Vidim, suton pada, dok gledamo prema gore. Vidim tisuc?e dlanova kako stis?c?u trube u automobilima. Neki znojni, neki sasvim suhi. Neki kratkih linija i profinjenih prstiju. Trube! Noc?ima, bez prestanka, u razlic?itim ritmovima, tonovima. Ovo je moj grad, sizifovski, do besvijesti, doticat c?u ga pojmovima. I nikada ga ne izrec?i!

Zvukovi grada zamiru.

Žena izlazi izvan paravana. Naga.

ŽENA:
U jednom trenu uc?inilo mi se da netko stoji s druge strane paravana. I stvarno sam u to povjerovala. Zavjese i zastori imaju moc?, trebali bi biti spus?teni. Ne bismo trebali vidjeti drugu stranu. I bas? stoga bismo vidjeli.

Žena odlazi s pozornice.




SLIKA 1.

Stambeni prostor.
U jednom delu je kauč, naspram je sto na njemu ispražnjena flas?a crnog vina, dve vinske cčas?e; blizu je mini frižider, iznad su police ispunjene knjigama.
U drugom delu bračni krevet, natkasne s lampama, orman.
U jednom uglu prostorije nagurano je nekoliko pari ženskih cipela, u drugom je paravan tus? kabine isti onaj iz UVODA.
Zavese su donekle navucčene preko prozora (svetlosnim efektima prikazati dnevnu svetlost, a noc?u ulično osvetljenje).
U krevetu, Žena i Mus?karac, prekriveni pokrivačima od frotira, spavaju. Nabrani čars?av. Dva su jastuka na podu (jedan manji, drugi vec?i), uz stranu kreveta gde let?i Mus?karac. Na natkasni, uz stranu kreveta gde leži Žena, aktiviran je budilnik mobilnog telefona. Mus?karac se mes?kolji, odmahuje rukom; melodija prestaje... Žena se naglo pridiže, provlači prste kroz kosu, pogubljeno gleda oko sebe; dlanom upire u rame Mus?karca, ovaj se nevoljno pridiže.

ŽENA:
Morala bih krenuti.

MUS?KARAC: Ne moras?.

ŽENA:
Ovdje sam zbog obaveza.

MUS?KARAC:
Ima i boljih nac?ina da se bude.

ŽENA:
Ostavljam ih tebi. Oblac?i se.

MUS?KARAC (proteže se): Imam i ja obaveze.

ŽENA:
Rastežes? moju želju da te ponovno vidim.

MUS?KARAC:
Sviđa mi se tvoje gnezdo.

ŽENA:
Ja sam tek strankinja u ovom gnjezdas?cu.

MUS?KARAC:
Zar ti sinoc? nisam poklonio moj grad?

ŽENA:
Bio si pijan.

MUS?KARAC: U vinu je istina.

ŽENA:
Fraza je u ispražnjenim bocama.

Žena postavlja jastuk na naslon, uranja leđima u jastuk, prekrs?ta ruke. Mus?karac podiže vec?i jastuk s poda, names?ta se potrbus?ke; uranja glavom u jastuk.

MUS?KARAC:
Sinoc?. Kompletnom s?anku obznanjujes? da si dos?la među divljake. Neka mrs?tenja mogla su da se realizuju... kao s?amar.

T?ENA:
Valjda bi me branio.

MUS?KARAC:
Jedan divljak mlati gomilu divljaka scena je iz S?varceneger filmova.

ŽENA:
U nekoj bajci mogao bi biti romantic?ni divljak.

MUS?KARAC:
Bajke su fusnote, i to predugac?ke. Siže je u egzotic?nom tucanju Zagrepc?anke u Beogradu.

ŽENA:
Zamisli da sam u Africi ili Americi... Ne, ne, bojim se Afrike... Zamisli da sam se iz nekog razloga zatekla u Americi; sad bih se možda budila pokraj nekog mis?ic?avog crnca.

Mus?karac se pridiže, grubim pokretima jastuk postavlja na naslon, leđima uranja u jastuk; povremeno živo gestikulira rukama.

MUS?KARAC:
Zamisli ti sad ovo crnac ujutru ustaje, nestaje; ja ujutru ustajem, nestajem. Ispijas? kafu, prisec?as? se avanturice za jedno vec?e. Biras? s kim c?es? ponoviti susret koga bi odabrala?

ŽENA:
Ajme, zavisi od okolnosti...

MUS?KARAC (cinično):
Srpski divljak duže ti se opire zaboravu, ne?

ŽENA:
Ovo gnijezdo ja iznajmljujem, te lako mogu zamisliti kako si ti, moj odabrani, zamoljen da vec? jednom odleprs?as?.

MUS?KARAC:
I da se vis?e ne vratim?

ŽENA:
Vjerovatno si zaboravio da sam ti sinoc? jasno rekla da ovdje ostajem onoliko dugo koliko mi traje kurs. Ni dan vis?e.

MUS?KARAC:
Ako me rac?unica ne vara, dan vis?e dogodic?e se tek za osam nedelja. Uc?estvujes? na kursu koji razglaba...

ŽENA:
Da, da i bla, bla...

MUS?KARAC:
Uloga i pozicija kustosa u savremenom drus?tvu, možda nije od rec?i do rec?i ubod u ops?te mesto, no jesam blizu.

ŽENA:
Ne mogu pronac?i bolju rijec? impresionirana sam.

MUS?KARAC:
I s?ta si ti kao kustos, pardon kustoskinja u danas?njem vremenu?

ŽENA: Rekla sam...

MUS?KARAC:
Da ti je muka od elitizma u muzejima Zapada.

ŽENA:
Živopisnija je pras?njava muc?nina u muzejima Balkana... Dokazujes? da nisi zaboravan??

MUS?KARAC:
C?vrsto se vezujem za ovaj krevet.

ŽENA:
Udobnost?

MUS?KARAC:
Znatiželja.

ŽENA:
Moglo bi biti da me navlac?is? na znatiželju.

MUS?KARAC:
Bio je sam poc?etak januara... Matine povodom... Ne sec?am se. Ali dobro pamtim kako si mi drsko us?etala u prostor, osmehujuc?i se svim tim c?askanjima među mumijama. Dobrano si se balsamovala. I ja sam. Ti i ja u krevetu. Ujutru zatic?em sok od paradajza, papiric? nalepljen na c?as?u tri crtice obaves?tenje da si na putu za Zagreb, pohvale mom hrkanju, broj telefona. Pozvao sam te vec? iduc?eg dana, usred si neke gužve, javic?es? mi se malo kasnije. Kasnije je dospelo u mesec maj juc?eras?njeg dana. (Pauza.) Zas?to si me pozvala?

ŽENA:
Kopka me to s?to se ne mic?emo od ovog kreveta.

MUS?KARAC:
Krevet je splav, hipnotis?e nas plutanjem na skuc?enoj povrs?ini.

ŽENA:
Tko si ti?

MUS?KARAC (proteže se):
Neko ko c?e izigravati jedro.

ŽENA:
S?iris? se na povjetarcu. Pitala sam tko si.

MUS?KARAC:
Rekoh ti da sam zavrs?io antropologiju... (Izmotava se, odgovara kao da je isleđivan.) Nisam uspeo da se zaposlim na fakultetu. Oženio se. Dobio c?erkicu. Radio kao instruktor vožnje. Razveo se. Batalio posao u auto s?koli. (Prestaje da se izmotava.) Pis?em c?lanke za jedan internet portal, uglavnom o ljudima s margine; uz pomoc? fotoaparata intenzivnije se uvlac?im u takozvani socijalni talog.

ŽENA:
Nije li s?kljocanje bijede potisnuta perverzija?

MUS?KARAC:
Nije to nekakav hobi za pražnjenje. Recimo, migranti na s?avovima evropskih utvrđenja...

ŽENA:
Podsjeti me... Koliko imas? godina?

MUS?KARAC: C?etrdeset i tri. Ti?

ŽENA:
Ja imam trideset i...

MUS?KARAC (samozadovoljno):
... i s?est! (Na licu mu se izražava oklevanje.) Udata?

ŽENA (odrično klimne glavom):
Viđam se s dobrim c?ovjekom.

Umotana u pokrivač od frotira, Žena se odvaja od kreveta, ulazi unutar paravana; cčuje se mlaz vode.
I Mus?karac se odvaja od kreveta (na sebi ima bokserice), otvara prozor (iz off-a čuju se zvuci obližnjeg gradilis?ta); zaustavlja se kod polica s knjigama, zagleda naslove, neke od knjiga uzima u ruke... Vrac?ajuc?i knjigu, zagleda se u prored, pros?iri ga, izvlači svesku tvrdih korica poprečno položenu uza zid; prelistava je.

Žena (u gac?icama i brushalteru) prilazi Mus?karcu otpozadi, nečujno, naglo ga hvata za bokove; ovaj, prepadnut, refleksno baci svesku ka prozoru sveska udara u prozorski ram, zavrs?ava na podu.
Žena se smeje, namerava da uzme svesku, Mus?karac je brži, grabi je.

MUS?KARAC (ljutito):
Vrlo duhovito!

ŽENA (utis?ava smeh):
Užasno si smijes?an.

MUS?KARAC:
Moram u WC.

Mus?karac se zaputi prema izlazu iz prostorije, Žena mu se ispreči.

ŽENA:
S?to c?e ti ta bilježnica dok pis?as??

MUS?KARAC:
Morac?u i da ispraznim creva.

Žena želi da mu uzme svesku, Mus?karac povlači ruku.

ŽENA:
Zas?to je bilježnica sumnjiva?

MUS?KARAC:
Ne budi smes?na.

Mus?karac iskoraČi, Žena mu se ponovo ispreči.

ŽENA:
Je li bilježnica stajala na nekoj od polica?

MUS?KARAC (potvrdno klimne glavom):
Neke s?krabotine...

ŽENA:
Isuse! Želim vidjeti s?to je...

MUS?KARAC (u nameri da se pokrene):
Nužda me zove!

Žena se munjevito hvata za svesku, pokus?ava da je otrgne; uspeva joj da is?čupa nekoliko listova.
Odmiču se jedno od drugog.
Žena zuri u listove sveske; potom, cepa ih, usitnjava, papiric?i se razleću po podu...

Iz off-a c?uje se mus?ki glas (zvuk stare gramofonske ploc?e):
... Saborci su me nagnali da ti prospem mozak, tebi i tvom čoveku. Neka, ubic?u se tada pomislih verovatno je tako najbolje i za vas i za mene. Kad bi samo znala da sam se, želec?i da ispalim metak u usta, sklonio u s?talu i tu otkrio devojčicu, dečaka i starca, verujem tvog oca. Kad bi samo znala da sam ih pos?tedeo, pomogao im da pobegnu. Zatim sam ti zapalio s?talu i odlučio da sebi pos?tedim život.

-----

SLIKA 1. DISTORZIJA.

Pozornica je zatamnjena; u pozadini video projekcija prikazuje optičku iluziju dva lica u profilu, kontrastirana tamnim međuprostorom koji tvori oblik pjes?čanog sata.
(Aluzija na prolog romana Pes?čanik (1972.) Danila Kis?a.)


Na prikazu gornjeg dijela pjes?cčanog sata ispisano je na srpskom jeziku Pes?c?anik (pes?c?ani sat), a u donjem dijelu ispisano je na hrvatskom jeziku Pjes?c?anik (ograđeni prostor u parku u kojem se pijeskom igraju djeca).

Video projekcija ide u fade out; pozornica se osvjetljava.

Na jednoj strani pozornice Mus?karac i Žena (u jednodijelnim crnim kostimima, bosi; lica i vratovi obojani su im u bijelo) stoje jedno nasuprot drugome poveznica s prikazom profila na video projekciji razvlače kožu lica jedno drugoga.
Na drugoj strani pozornice nalazi se pjes?čanik hrpa pijeska postavljena u okvir. Unutar okvira su djevojčica, dječak, djed. Među njima nema interakcije, svatko je svijet za sebe, unijet u svoju radnju. Dječak gradi kulu, djevojcčica grablja i postavlja kamenčic?e oko kule; djed sipa pijesak u kanticu, prosipa ga...

Oko okvira pjes?čanika razbacani su iscijepani papiric?i.

Iz off-a počinje kakofonična glazba...

Djed izbacuje pijesak iz kantice, izlazi iz pjes?čanika, sakuplja papiric?e u kanticu; sjeda na rub pjes?čanika, privlači pažnju djevojčice; ona prestaje grabljati, dolazi do njega; zuri u kanticu, zaranja rukom, izvlači papiric?e; odlazi do mjesta gdje se nalaze Mus?karac i Žena, staje ispred njih; u liniji grudi drži papiric?e, izgovarajuc?i napamet fragmente ispisanog teksta iz pronađene bilježnice.

DJEVOJC?ICA: Izgubio sam
starca
i tu otkrio
da sebi pos?tedim
metak
su me nagnali
ispalio,
dozivas? Boga

Mus?karac i Žena prestaju razvlačiti kožu lica jedno drugoga; ostaju zamrznuti u pozi.

Dječak prestaje graditi kulu, dolazi do djeda; zuri u kanticu, zaranja rukom, izvlači papiric?e; odlazi do mjesta gdje se nalaze Mus?karac i Žena, staje ispred njih, pokraj djevojčice; u liniji grudi drži papiric?e, izgovarajuc?i napamet fragmente ispisanog teksta iz pronađene bilježnice.

DJEC?AK:
Gledam u te ljude
se opire
mrzim sabrac?u
vriska iza
u pesmama
i ja sam ga
zakopc?avam
tela. Lopatom

... Prestaje kakofonična glazba.

U pozadini se ponovno aktivira video projekcija s prikazom optičke iluzije dva lica u profilu, kontrastirana tamnim međuprostorom koji tvori oblik pjes?čanog sata.
Na prikazu jednog profila ispisano je


Kisela voda

Nana


(Izraz kisela voda za mineralnu, odnosno gaziranu vodu c?es?c?e se koristio u Hrvatskoj prije domovinskog rata. Nana (izvorno tur. nane ? arap. nana) koristi se u Srbiji za mentu ili metvicu.)


Na prikazu drugog profila ispisano je


Mineralna voda

Menta


Da bi to izgledalo ovako

Kisela voda Mineralna voda


Nana Menta

DJEC?AK:
Tata je znao naruc?iti kiselu vodu. Kiselica kisi, mineralna nisi...

DJEVOJC?ICA:
A ja sam voljela mentu-nanu, nina-nanu, nananu...

Djevojčica i dječak odlaze do djeda, zajedno ulaze u pjes?čanik; sjedaju na pijesak, svatko od njih počinje otkopavati rupu.

Video projekcija ide u fade out.
Pozornica oko pjes?čanika se zatamnjuje.
Mus?karac i Žena istupaju iz zamrznute poze gipkijih tijela.

ŽENA:
Jezik nas povezuje kao korak naprijed, no osjec?am, netko mi je zamrznuo cijelo grlo. Jedino kas?alj ispada van, jedino kas?alj... Vjec?na promuknutost. Filteri. Prebacivanje s noge na nogu. Niti vrtnja u krug. Samo stupanje u mjestu. Okamenjost. Suspregnutost daha. Jezik nas povezuje, sad je tako, iako Jugoslavije vis?e nema.

ŽENA + MUS?KARAC (Mus?karac zaostaje za Ženom kao da je njena jeka)

T?ena:
Iako Jugoslavije vis?e nema, ja govorim u prezentu! Dramska forma je u prezentu. Ne zanima me s?to c?e biti u buduc?nosti, niti s?to je bilo u pros?losti; kada govorim ovim jezikom Ja jesam.

Mus?karac:
Iako Jugoslavije vis?e nema, ja govorim u prezentu! Dramska forma je u prezentu. Ne zanima me s?ta c?e biti u buduc?nosti, ni s?ta je bilo u pros?losti; kada govorim ovim jezikom Ja jesam.

ŽENA (zamis?ljeno dodiruje svoju kosu, primiče se Mus?karčevim usnama):
Nekako mi je sve odjednom postalo stvarno. A kad je stvarno, prelazi u nestvarno... Ulazim u dizalo i u ogledalu gledam bijele dlac?ice kako mi vire iz brade. Kljuc? u bravi odjekuje, da osjetim dubinu. Otvaram vrata stana i njihovom sjenom pravilno režem svjetlost na parketu. Odvezujem cipele, vezice s?us?te. Noc? je, a vani je i dalje grad... grad u buci.

Mus?karac se okrec?e en face.

ŽENA (smjelije):
Historija se ponavlja kao povijest. Imena i tuđice nasilno postaju prokazivači. Riječi- denuncijanti, pojmovi na kojima vrs?e zahvate preobražavaju ih iz istih u iste, kako vis?e nikada ne bi bile iste! I na ispražnjena mjesta sjeli su naras?taji novokomponovanih, c?istih Hrvata! Ti denuncijanti i ti novokomponovani glasniji su od cijeloga jezika, postaju važniji od rec?enica, razgovora, od smisla, oni strs?e, i postaju koncentracijski Logo.

Žena čučne ispred Mus?karca, okrenuta mu leđima.

MUS?KARAC:
Rec?i. Preko noc?i poslane u logore!

T?ENA:
Internirali su oktobar i novembar. Nisu gubili vrijeme. Kako bi povratili vrijeme za listopad i studeni.

MUS?KARAC:
Rec?i. Silovane!

T?ENA:
Pomirba. Nekad je bilo pomirenje.

MUS?KARAC:
U poMIRrbi i poMIRenju ne miri se mir!

Mus?karac staje ispred Žene (ova se uspravi), čučne okrenut joj leđima.

ŽENA:
Rijec?i. Pokrs?tene!

MUS?KARAC:
Raskrs?c?e je postalo RasKRIŽje.

ŽENA:
Pa smo s Jugoslavijom rasKRSTili. A mnogi su se nakon toga poKRSTili. (Stanka.)
Rijec?i. Lobotomizirane!

MUS?KARAC:
Mi uvek u Evropi. Vi napokon u EUropi.

T?ENA:
Rijec?i. Državotvorne!

MUS?KARAC:

Glasnogovornik. Domobran. Udomitelj.

ŽENA:
Kanimo li glasati ili glasovati?!

Mus?karac se uspravi; profilno se priljubljuju uz leđa jedno drugome; Žena naslanja tjeme na Mus?karčev potiljak.

MUS?KARAC + ŽENA (Žena zaostaje za Mus?karcem kao da je njegova jeka; osim pri izgovaranju kolone izjelica, s?to c?e izgovoriti istovremeno)

Mus?karac:
Krenimo glasovati! Za časnike, ravnatelje, vrhovnike, dut?nosnike. Neka krenu, tisuc?e. Prosvjednika. Dragovoljaca. Kolone izbjeglica i kolone izjelica!

Žena:
Krenimo glasati! Za oficire, direktore, suverene, funkcionere. Neka krenu, hiljade. Demonstranata. Dobrovoljaca. Kolone prognanih i kolone izjelica...

U trenutku kad istovremeno izgovore kolone izjelica, lica premjes?taju u en face do kraja DISTORZIRANE SLIKE.

ŽENA (nastavlja dalje sama):
... Jovica. Milorada. Borki. Radomira. Domovnice treba ispuniti uHLJEBima!

MUS?KARAC:
Perilicama oprati ves?mas?ine i pasos?e, izbaciti kuc?ne pragove detinjstva.

ŽENA:
S djetinjstvom nestati.

Svjetlost se vrac?a oko pjes?čanika; ovdje nema nikoga, samo su tri iskopane rupe.

SLIKA 1. IZLAZAK IZ DISTORZIJE.

Stambeni prostor (isti onaj sa početka SLIKE).
Žena cepa is?čupane listove sveske, usitnjava ih, papiric?i se razležu po podu...

Iz off-a c?uje se mus?ki glas (zvuk stare gramofonske ploc?e):
... Izgubio sam pojam o vremenu. Hoc?emo li konačno ostaviti selo?

(Kratka pauza.)
... Gledam u te uniforme, sklepane, pus?tene s mirnodopskog lanca. Od pečenja mi se povrac?a,
uvlačim se u alkohol. Obeznanjen laks?e mrzim sabrac?u.

-----

Žena seda na pod, pruža ruku, Mus?karac joj predaje svesku prelistava je.

MUS?KARAC (seda naspram Žene):
Rukom ispisana sveska... Bez potpisanog autora...

ŽENA:
Vlasnik stana s?aljivo mi je predoc?io da ima dosta posla kao uhodani udovac na privremenom radu u Bec?u. (Ustaje, odlazi do natkasne, uzima mobilni telefon; seda naspram Mus?karca.) Proc?itat c?u ti izvadak iz nas?e elektronske prepiske.

Iz off-a c?uje se mus?ki glas (bez zvuc?nih efekata gramofonske ploc?e):
Jutros sam se rutinski zaputio ka Ringstrasse-u. Na tramvajskoj stanici, pored mene, prisustvo su delili mladic? plave kose, vezane u rep, i ukusno odevena baka prozirne puti. Prekoputa, odnekud se pojavio sredovečni čovek, tetura se, iz sveg glasa peva Mito bekrijo. Gledajuc?i u pijanca, baka se obrac?a mladic?u, nakratko su se zasmejali. Tramvaj je tačan. Mladic? i baka sedaju na prva slobodna sedis?ta, uranjaju u tihe svetove; ja odlazim pozadi, pogledom im obuhvatam potiljke; pomis?ljam da je germanska arogancija, primorana da se odrekne oružane silovitosti, odmerena i pristojna, zakonima je uprepodobljena; a, opet, ispod te guste mimikrije, ona je pre svega podmukla. Ovde sam upoznao ljude sa Balkana, ali i Poljake, Čehe, Engleze, Dance; uveče, popije se, i pitanje je trenutka kada c?e svi ti dos?ljaci, okupljeni oko kafanskog stola, ispoljiti zdrut?eno ismevanje Germana u njihovim pokus?ajima da budu duhoviti. Sprdnja izgoni zluradog crva iz memorije porobljenih naroda, duboko sumnjičavog u dovrs?eni poraz nacističkog monstruma. Preskačem stanicu. Gledam u potiljak babe, skriva žal za obes?enim čovekom kog je volela, istrebiteljem nižih rasa. Gledam u potiljak mrs?avog plavus?ana, skriva divljenje za svog pradedu, vojnika SS-a, nestalog u smetovima boljs?evičkog fanatizma. Tramvaj se zaustavlja, ispadam, pevus?im Mito bekrijo. Prati me div preporođen pepelom izgubljenog rata. Mami me oružjem kredita i vladavinom prava; iznova ujedinjuje Evropu, ne traži vis?e da se pokorim, ljubazno zahteva da mu se priklonim. Preda mnom je stajao dvorac Belvedere. Barokni skelet carstva. Nedaleko od mene dve devojke džogiraju parkom. Stras?an kovitlac u meni dosegao je nemoc?, pretvoren u spokoj i osec?aj reda. Potrčao sam za devojkama, pazec?i na pristojnu distancu. Džogirao sam u pantalonama, cipelama, nos?en novom mis?lju o carstvu u kom mi nis?ta ne brani da se osec?am prijatno.

Žena odlaže telefon u stranu.

MUS?KARAC:
I tek tako je imao ovakav izliv?

ŽENA:

U tim odstupanjima mogla sam osjetiti usamljenost. Nije mi to smetalo. Pos?tovao je moju suzdržanost. (Pauza.) Kc?er ga je pozvala u Bec?, prikuplja građu za doktorsku dizertaciju o slikaru Egonu Schieleu.

MUS?KARAC:
Ne možemo znati...

ŽENA:
Po povratku, boravit c?e u kc?erkinom stanu...

MUS?KARAC:
... da li su vlasnik stana i sveske ista osoba...

ŽENA:
On se ne bavi iznajmljivanjem, koristi priliku da bec?kim izletom povec?a mirovinu. Kužis?, ja sam prva kojoj je iznajmio...

MUS?KARAC: To ne dokazuje...

ŽENA:
Izokola ga je zanimalo zas?to dolazim u Beograd...

MUS?KARAC:
Pobogu, ne možemo pouzdano utvrditi ko stoji iza rukopisa!

ŽENA:
Matic?noj firmi iz Nizozemske pripremam teren za preuzimanje jedne ovdas?nje firme. (Pauza.) Zadovoljno je izrazio želju da se u njegovom domu osjec?am kao kod svoje kuc?e.

MUS?KARAC:
Pojasni potrebu da ga lažes?.

ŽENA:
Poslovna, uzemljena žena, dala mu je ono s?to je tražio potvrdu da mi može vjerovati. (Vrac?a svesku Mus?karcu.) Obrati pažnju, unutras?nja poleđina, donji lijevi ugao.

MUS?KARAC:
Pre je mrlja od mastila. (Zagleda.) Inicijali... M.M.?

ŽENA:
M.N. Mirko Nestorovic?. Tako se zove vlasnik stana.

MUS?KARAC: Idemo. Odavde.

ŽENA:
Jedino te molim da mu ne izgovaramo ime...

MUS?KARAC:
Saberi se! Zas?to se ne bi preselila kod mene?

Žena zuri u Mus?karca, želi nes?to da kaže, odustaje.

MUS?KARAC (odlat?e svesku u stranu, ustaje, vrti se po prostoriji brzim korakom):
Otac. Njemu ne izgovaram ime! Moj otac je... dalek. Ali uspelo mi je da ga raspomamim izdejstvovao sam da budem nesposoban za služenje vojnog roka...

Mus?karac istovremeno prekida govor i kretanje; zuri u Ženu pogled joj luta po prostoriji.

MUS?KARAC:
Pomoc?i c?u ti da se spakujes?.

Mus?karac otvara orman, uzima odevne stvari, spus?ta ih na pod; uzima haljinu boje peska.

MUS?KARAC (osmehne se):
Nosila si ovu haljinu kad smo se upoznali... C?ujes?? (Tis?ina. Traje.) Gde si ostavila kofer?

Žena počinje da se smeje, čini se nezaustavljivo. Mus?karac uznemireno zuri u Ženu, potom, prebacivs?i haljinu preko ramena, ubrzano odlaže stvari iz ormana. Žena se stis?ava...

ŽENA:
Sjetila sam se susjede. (Pauza.) Prestale smo biti zaigrane djevojc?ice, tek sluc?ajno bi se srele u prolazu. Prilikom jednog takvog susreta iznenadila me je pozivom u s?etnju. Zapitkuje gdje sam, s?to sam ne pratec?i me sa zanimanjem; uistinu, i moji su odgovori bili ni o c?emu. Stigle smo do s?utnje. (Pauza.) Ona je progovorila, ovoga puta žuc?no, ispovjedno o svojem bratu...

Mus?karac se zaputi ka Ženi, ova ga prostreli pogledom, zastane.

ŽENA (pogled joj odlazi u stranu, koči se):
Govorila je o svojem bratu... (Unosi se u ulogu susjede.) Brat se ljutio kad bih mu ulazila u sobu. Pažnju mi je privlačio taj zid... ta crna zastava... pa sam skupila hrabrost i pitala ga za c?iji to dom trebamo biti spremni. Ishod izbačena iz sobe uz primjedbu da tek trebam narasti; vrata su mi odonda neumoljivo ostajala zatvorena. Otis?ao je na ratis?te. Znala sam gdje skriva ključ... Prebiranje po povezanim knjigama i pamfletima urus?ilo je tajnovitost crne zastave. Plas?ila me je ta soba... Nedostajao mi je. Nije se vratio. Uzalud sam se trudila osjetiti bilo s?to u sektas?kom obredu opras?tanja od junaka. Iz sobe je nestala zastava; ostali su stripovi, ostalo je puko sjec?anje na bratovo djetinjstvo. Pokus?avala sam ga oživjeti kroz razgovor s roditeljima pokus?aji su zavrs?avali bujicama o časnom žrtvovanju na oltaru domovine. Preostalo mi je jedino da narastem i brata sama istjeram iz sobe. Napokon imam snage da mu odem na grob... da ga isplačem. (Ustremi pogled na Mus?karca.) Možda nije od rijec?i do rijec?i, no jesam blizu. Eto ti uloge kustosa!

MUS?KARAC:
Kustos?

ŽENA:
U nekoj paralelnoj stvarnosti smjes?tam tu sobu u izložbeni prostor... (Ustaje, hoda sporim korakom tamo-amo, papiric?i joj se lepe za stopala.) Preobražavaju je simboli odrastanja od postera strip heroja i zec?ica iz erotskih c?asopisa do c?oporativnog znamenja na mjestu gdje se nalazi zastava, video projekcija, spretno montiranim kadrovima iz logora, izlaže masu nasilne smrti pogledu promatrac?a. (Pauza.) Blisko tvom uslikavanju socijalnog taloga...

MUS?KARAC:
Fotografija mi omoguc?ava da se približim...

ŽENA (grubo ga prekida):
Migrantima na s?avovima evropskih utvrđenja, m?

MUS?KARAC (ljutito): Pa i njima... Da.

ŽENA (seda na ivicu kreveta):
Samoobmana. Boli kad je priznas?. Zamislimo da sam se ostvarila u postavu sobe susjedinog brata. Posjetioci dolaze i odlaze, možda okrec?u glavu, možda odobravaju. Osjec?am se dobro dok sve to traje... Radim nes?to korisno! I s?to bude? Izložbi istic?e rok. Dolazi drugi kustos s istom namjerom da uc?ini patnju vidljivom. U stvari, ono ovdje najupec?atljivije svodi se na tas?tinu. Ja govorim o meni, nama parazitima nimalo gadljivim prema ukazanoj prilici da se smjeste u c?mar onih koji proizvode nesrec?u!

MUS?KARAC (cinično):
U nekom novom kustosiranju mogla bi da izlažes? pelene, pune žitkog smisla.

ŽENA:
Smisleno je da se opet pojebemo.

Mus?karac seda na krevet, do Žene. Svako za sebe vezuju pogled za neku tačku u prostoru.

MUS?KARAC:
Ostajes? na splavu?

T?ENA:
Ostajemo na splavi.

Žena povlači haljinu boje peska s Mus?karčevog ramena, rasteže je.

ŽENA:
Brod je ispod nas.

MUS?KARAC:
Nikako da potone.



SLIKA 2.

Stambeni prostor (isti onaj iz SLIKE 1.). Dva meseca kasnije.
Nema nikoga. Iz off-a čuje se kapljanje vode iza paravana (zvuk kapljanja povremeno je prisutan tokom odvijanja SLIKE). Potom, ključ u bravi pomera se par puta. Ulazna vrata naglo se otvaraju, u prostor ulec?u Mus?karac i Žena, strastveno zagrljeni. Počinju da se oslobađaju delova odec?e; Žena skida sandale, Mus?karac zastaje, na licu mu se formira gadljiva grimasa.

ŽENA:
Bas? su udobne ove sandale, napravljene od posebne pjene... Moram nekako platiti tu udobnost!

MUS?KARAC:
Moram li je ja doplatiti?

ŽENA:
Jedna Dankinja mi je dala ludi recept. Rekla je da ih stavim u zamrzivac?.

MUS?KARAC:
I treba te tvoje sandale tretirati kao les?eve...

ŽENA:
Kaže da ih se preko noc?i treba ostaviti u zamrzivac?u, pa c?e bakterije i gljivice s njih otpasti.

Mus?karac seda na kauč, skida patike, svlači čarape; Žena seda pored njega.

MUS?KARAC:
Operi ta mala stopala, ona c?e ti otpasti; definitivno c?es? ostati bez njih kad uzmem, kako vi to kažete?... aha, da ih s?kakljam!

Mus?karac golica Ženu po stopalima.

ŽENA (glasno se smeje): Dobro, dobro! Idem oprati noge!

Žena ustaje, ulazi unutar paravana; čuje se mlaz vode. Mus?karac ustaje, odlazi do mini frižidera, na njemu su dve vinske čas?e uzima ih; iz frižidera izvlači bocu crnog vina, vrac?a se kauču; postavlja čas?e na sto, sipa u obe vino. Žena se vrac?a, seda na kauč, zavlači noge pod butinu Mus?karca; ovaj podiže čas?u, ona ga sledi, kucnu se; gutljaji u tis?ini, Žena spusti čas?u na sto, Mus?karac je sledi.

ŽENA:
Razlog za zdravicu je?

MUS?KARAC:
Nas?e poznanstvo... Uostalom, svaki dodatni dan od zavrs?etka tvog kursa...

ŽENA:
Danas je posljednji.

MUS?KARAC:
Nameravam da te ponovo vidim.

ŽENA:
Sumnjam u nastavke.

MUS?KARAC:
Ne živis? na Grenlandu.

ŽENA:
C?eka me c?ovjek...

MUS?KARAC:
S?ta ja uops?te znam o njemu?! Kao osu me navlac?is? u teglu i zategnes? poklopac kad god pokus?avam da saznam nes?to vis?e o...

ŽENA:
Tegla je korisna udaras? o staklo, tragas? za mrtvim uglom; izmoren, ostavljas? me na miru.

MUS?KARAC:
Hoc?u da prekines? s njim!

ŽENA:
On je netko kome se mogu vratiti.

MUS?KARAC:
I s?ta c?e onda biti?

ŽENA:
Svatko na svoju stranu.

MUS?KARAC: To ti je dovoljno?

ŽENA:
Mogla bih uprijeti prst u njega, no time ne dokazujem da se prvi ugasio.

MUS?KARAC:
Hladno seciras?, draga, forenzic?ar bi mogao da ti pozavidi.

ŽENA:
Napali ste nas!

MUS?KARAC (u trenutku zbunjen):
Nemam veze s tim...

ŽENA:
Ponekad te se bojim.

MUS?KARAC:
Ja hoc?u da mi verujes?!

ŽENA:
Ovdje me titraj povjerenja istovremeno stisne.

MUS?KARAC (pokretom ruke pokaže na police s knjigama):
Jos? pokus?avam da razumem zas?to nisi htela da odemo odavde. Falilo ti je lic?no upoznavanje?

ŽENA:
Ne lažem ako kažem da mu jesam zamis?ljala lice; dalje od toga je susret koji ne mogu niti zamisliti. Kao da je namjerno htio biti naivni vlasnik ispisanih trauma. Ili je u pitanju banalna nebriga, zatureno mjesto zabilježenih zloc?ina. (Pauza.) Sad želim otic?i... sama... nekamo... u dugu, dugu s?etnju.

MUS?KARAC (bezobrazno):
Prvo raskrili prozor, dolazi nam osvežavajuc?e vec?e.

Žena ustaje sa kauča, odlazi do prozora, povlači zavese (iz off-a čuju se zvuci grada automobili, sirene...); razmiče prozorska krila, s?iri ruke kao da je iza otvor u slobodu.

ŽENA:
Kad je zavrs?io rat, ljudi su zalupili vrata atomskog sklonis?ta, ostavljajuc?i za sobom deke, igrac?ke, odjec?u. Dvadeset godina kasnije ondje sam pronas?la svoju traper jaknu, samo je nastavila postojati na žic?anom krevetu, duboko u vlazi sklonis?ta.

Žena prekrs?ta ruke, zuri kroz prozor (zvuci grada se utis?avaju, nestaju).

ŽENA:
U ovakvim trenucima osjetim stras?nu nelagodu, a ovaj grad doživljavam hladnim i neprijateljskim. Sve, bas? sve oko mene, zamrzne se... Svi kutovi i blokovi građevina na koje sam se naslanjala. Obuzme me taj u biti nepodnos?ljiv osjec?aj da me se ne tic?e, ali me se tic?e!

MUS?KARAC:
Onda promenimo temu.

Žena se naglo okrec?e prema Mus?karcu.

ŽENA:
Omjer poginulih Hrvata i Srba je tri prema jedan!

MUS?KARAC:
S?ta to znac?i tri prema jedan? Kao da treses? jabuke s jebenog drveta!

ŽENA:
Loptu vrtimo u krug ja tebi bacim, pa ti meni natrag u glavu! Usput, jesi li prdnuo?

MUS?KARAC: Prdnuo sam, pa s?ta?!

ŽENA:
Sad smrdi na les?eve!

Žena seda na kauč, stopala primiče nosu kako bi ih omirisala.

MUS?KARAC:
Zamolio bih te da ih jos? jednom dobro istrljas?.

Žena ulazi unutar paravana; čuje se mlaz vode. Mus?karac se odvaja od kauča; sandale podiže palcem i kažiprstom, odlazi do mini frižidera, stavlja ih u zamrzivač. Vrac?a se kauču, sipa vino u c?as?u tek s?to se ne prelije, ispija ga naiskap; uranja u naslon, zaklapa oči...
Žena se uvlači u trenerku, navlači čarape, seda na kauč; podignute noge, savijene u kolenu, obujmi rukama. (Iz off-a čuje se kapljanje vode iza paravana.) Mus?karac se u nekom trenutku prene, sipa vino u obe čas?e, obrac?a pažnju na Ženine čarape.

MUS?KARAC:
S?ta c?e ti c?arape?

T?ENA:
Posramila mi se stopala.

Mus?karac svlači Ženi čarape, miris?e joj stopala, podiže čas?u.

MUS?KARAC:
Nazdravimo neuspehu jednoc?elijskih sila mraka.

Žena ne reaguje; ustaje, tromo se smes?ta u krevet. Mus?karac ispija vino, čuje se zvono na interfonu.

MUS?KARAC:
Oc?ekujes? nekog?

ŽENA:
Netko je pogrijes?io... ili ubacuje letke u sanduc?ic?e.

MUS?KARAC:
Nikad kasno za sejanje reklama.

Mus?karac ustaje, zaputi se prema krevetu. Zvono na interfonu ovoga puta traje nes?to duže. Žena se naglo pridiže, zastane pred Mus?karcem.

ŽENA (prigus?eno): Ali nije moguc?e!

MUS?KARAC: Nije... s?ta?

T?ENA:
S?ta ako je... on? Vlasnik.

MUS?KARAC: Vlasnik?

T?ENA:
Izluđivalo me je s?to voda kaplje iz tus?a, pa sam mislila da...

MUS?KARAC (prigus?eno):
Da vlasnik sveske promeni gumice na slavinama?!

ŽENA:
Samo sam te htjela pos?tedjeti...

MUS?KARAC:
C?ega, dovraga?

ŽENA (prigus?eno):
Njegova prisustva!

Zvono na interfonu prekidano je kratkim pauzama.

ŽENA:
Možda uopc?e nije on...

MUS?KARAC:
Konac?no bi mogla to i da proveris?.

ŽENA (javlja se na interfon):
Da?... Tko je?... (Vrac?a slus?alicu u ležis?te.)

MUS?KARAC:
Dakle?!

ŽENA:
Ma s?to ti je?! Nema nikoga.

MUS?KARAC:
Jasno. Ali nije sasvim jasno tvoje pozivanje vlasnika jebenog stana!

ŽENA:
Poslala sam mu mejl... prije otprilike... ma ima tri tjedna. Nije se pojavio u dogovoreno vrijeme, slijedi isprika zbog nepredviđenih obaveza, bla, bla, utvrdili smo novi termin. Nije dos?ao, niti je stigao mejl s dodatnom isprikom. Eto.

MUS?KARAC:
Interesantan je izostanak moje uloge u res?avanju okos?talih slavina.

T?ENA:
Mislila sam da ne obrac?as? pažnju na takve stvari...

MUS?KARAC:
Ili je nes?to drugo u pitanju!

Žena seda na kauč, vrpolji se. Mus?karac zuri u nju pa odlazi iz prostorije; vrac?a se s kutijom za alat, ulazi unutar paravana. (Zvuk alatki; mlaz vode...)
Žena odlazi iz prostorije; vrac?a se, nosi stolicu, postavlja je uz sto, naspram kauča; seda na stolicu.

Mus?karac napus?ta prostor iza paravana, stavlja kutiju za alat na sto, seda na kauč; kucka prstima po kutiji.

MUS?KARAC:
Eto. Kapljanje je pros?lost.

ŽENA (ljutito):
Inzistiram da promijenimo temu.

MUS?KARAC:
Temu? Kakvu temu?

ŽENA (ublaženo):
Ujutro sjedam na avion.

MUS?KARAC: Pa?

ŽENA:
Pomisao na slijetanje...

MUS?KARAC (grubo je prekida):
Ne lažem kada kažem da mu zamis?ljam lice; susret nisam mogla ni da zamislim ovako si se otprilike izrazila mislec?i na Vlasnika. Gres?im?

ŽENA:
Da, rekla sam nes?to tako i nisam lagala.

MUS?KARAC:
Nes?to mi govori da si nas?la izgovor za susret s njegovim licem.

ŽENA:
Izgovor nije toc?na rijec?, ja sam... Paranoic?an si!

Mus?karac stisnutom s?akom tresne kutiju za alat. Žena refleksno odskoči, s?ire joj se usta, namerava da progovori, Mus?karac je preduhitri.

MUS?KARAC:
Htela si da oživis? rat u ovom stanu!

ŽENA:
Nemam nis?ta protiv da nadahnuc?a preneses? u c?lanak na onom tvom opskurnom portalu! Jer ne da mi se uživo sudjelovati u...

MUS?KARAC:
Htela si da se uživis? u lice iz njegove sveske!

ŽENA: Prestani...

MUS?KARAC:
Htela si da mu budes? pri ruci...

ŽENA:
Ne slus?am te...

MUS?KARAC:
... dok oživljavas? u zveri koja nekažnjeno ubija!

ŽENA (naglo ustaje sa stolice):
Moram se pakirati!

Mus?karac polako ustaje sa kauc?a.

ŽENA:
Savladava me umor, malo c?u prilec?i.

MUS?KARAC:
Imas? moje potpuno razumevanje, draga.

Ostaju nepomični na svojim mestima.

ŽENA (dlanovima pokriva lice):
Vlasnik je pomogao djeci da pobjegnu iz one s?tale...

Mus?karac se zaputi ka prozoru, zastane. Na zidu je njegova senka, zuri u nju.

ŽENA (stiska dlanove u pesnice tik uz lice):
Strahovita je kazna u njegovoj ljudskosti!

Mus?karac uporno zuri u svoju senku...

Žena zuri u Mus?karca; is?čekuje bilo s?ta, bilo kakvu reakciju, na licu joj je tuga izobličava se u bes; uzima ispražnjenu flas?u, tresne je o pod; podiže se na sto, drhti. Mus?karac se odvaja od senke, ne gledajuc?i u Ženu, krene prema mini frižideru, otvara ga... Žena skoči Mus?karcu na leđa, ovaj se zatetura... prevrc?u se po podu, u klinču. Mus?karac grabi srču...

MUS?KARAC (prigus?eno):
Ubic?u te!

ŽENA (lupi mu s?amar):
Usranko!

Mus?karac baci srču u stranu, pridiže se; zuri u pravcu paravana, iz off-a čuje se kapljanje vode. Žena se naglo otrgla od nečega s?to je izgledalo kao katatonija, ponovo skoči Mus?karcu na leđa, udara ga stisnutom s?akom u grudi.

ŽENA:
Van! Vi ste Srbi potpuno ludi! Hoc?u mir! Miiir!...

Mus?karac nagazi na srču, bezglasno zastaje.

ŽENA (pokus?ava da se odvoji od Mus?karčevih leđa):

... Pusti me... Ma pusti me vec? jednom! Mrzim te!

Mus?karac dolazi do kreveta, seda na ivicu, izvlači ruke ispod Ženinih butina; ova se povlači unazad, sklupčana prekriva glavu jastukom; jeca... ispruža ruku, spajaju im se dlanovi. Mus?karac se uvlači pod jastuk, strastveno se zagrle. Krv sa isečenog stopala kaplje na pod.

SLIKA 2. DISTORZIJA.

Na pozornici je pod lagano posut pijeskom. Pojavljuje se Mus?karac, fuc?ka melodiju pjesme Bandiera rossa. Pomalo s?epa, stopalo mu je previjeno; nosi kanticu u kojoj je crvena boja. U bočnom dijelu pozornice spazi kist na podu, uzima ga, spus?ta kanticu, s?akom razgrc?e pijesak.

Uranja kist u kanticu i počinje povlačiti vertikalnu liniju. Pojavljuje se T?ena, ovlas? poljubi Mus?karca; ovaj, čučec?i, dovrs?ava liniju.
(Mus?karac i Žena u jednodijelnim crnim kostimima, bosi; lica i vratovi obojani su im u bijelo.)

ŽENA:
Hoc?es? li mi rec?i s?to radis??

Mus?karac (u čučec?em polot?aju) uranja kist u kanticu; pus?ta da s kista kapa boja.

MUS?KARAC (izgovara hrvatsku frazu):
Radim nered.

ŽENA (prelazi mu malim prstom preko previjenog stopala):
Nježno me prisjec?a krvavi nered.

MUS?KARAC:
Vidas?, previjas?, predes?. I bude tako. Dok te ne uspanic?i nežnost.

ŽENA (kroz persiflažu):
Za vrat hvatam palo pero
glasno, slijepo;
ono ispus?ta cvrkut
u pravi tren
Muuuk.

Žena se sasvim približi Mus?karcu, počinje ga s?kakljati... uzima mu kist iz ruke.

MUS?KARAC:
Ne želis? da pogodis? s?ta radim?

ŽENA:
Ne znam. Linija je granica.

MUS?KARAC:
Znas?, postoje prostori unutar kojih se granice neprimetno krs?e, te mi tako živimo osec?aj slobode.

Žena se zaletava i kliže na koljenima s?irom pozornice. Mus?karac je slijedi.

MUS?KARAC:
Sloboda u brisanom prostoru!

ŽENA:
Brisani ili izbrisani prostor historija i povijest!

MUS?KARAC (ustaje se):
Treba podvaliti slobodu ovim prostorima.

ŽENA (ustaje se; taps?a dlanom koljena kako bi stresla pijesak):
Vi ste rus?ili zgrade, a mi nazive. Srus?ili ste opipljivo, mi neopipljivo.

Žena uzima kanticu, odlazi u suprotni bok pozornice; uranja kist u kanticu, povlači drugu vertikalnu liniju.

ŽENA:
Trg Republike, jos? uvijek ga imate! (S kistom u ruci, preskače liniju lijevo-desno.) C?os?e Radivoja Korac?a. Moja ulica nosila je ime po njemu. Djetinjstvo se odselilo u neprijateljsku zemlju. Radivojima! Jovicama! Miloradima! (Naglo prestaje preskakati liniju.) I onda rijec?i, nazivi, imena postaju us?i na jeziku koje treba trijebiti; postaju crne rupe unutar rec?enice korone izvan jezika, usukane u nijemost. Ostale kao Logo(ri) samih sebe. (Logo izgovara glasno, ri tis?e.)

Mus?karac uzima kanticu, napus?ta pozornicu; Žena kistom povlači crvenu liniju preko usta, napus?ta pozornicu. Na pod se projicira crno-bijelo s?ahovsko polje. U srednjem traku, između dvije crvene linije, sastaju se djed, dječak i djevojčica (DISTORZIRANA SLIKA 1.), zaustavljeni u tri crna kvadrata tako da zajedno tvore trokut. Unutar prednjeg kvadrata je djed, unutar dva pozadinska dječak i djevojčica; stupaju u sjedec?i fetus položaj.

Zatamnjenje na pozornici; potom, rasvijetljenje. Djed, dječak i djevojčica vis?e nisu prisutni.

Pojavljuje se Žena, na majici joj pis?e BORKA. Staje u crni kvadrat (gdje je bio djed); vadi presavijeni papir i naočale iz džepa, namjes?ta naočale na polovici nosa. Uto na pozornicu ulazi mus?karac, na majici mu pis?e DEMONSTRANT, za pasom ima kaubojski opasač s praznim futrolama na obje strane; u jednoj ruci nosi transparent s natpisom MIR, a u drugoj ružičasti putnički kovčeg koji odlaže u stranu (kovčeg je izlijepljen naljepnicama s različitih turističkih destinacija Berlin with love, Big Apple, itd...). Staje u jedan od dva (crna) pozadinska kvadrata (u odnosu na Borku).

DEMONSTRANT (transparent isturi naprijed): U poMIRrbi i poMIRenju ne miri se mir!

BORKA (s?iri papir, počinje čitati):
REFLEKSIJA O IDENTITETU KROZ DVIJE VODE
Ja sam hrvatskosrpska kiselica
mnome spojis?e se Srbin i Hrvatica
Voljela sam bajke, Jugoslaviju
tamo mjehuric?i složno vibriraju:
Kiselica kisi, kiselica kisi!
U vrijeme Hrvatske
molekule se razdvojis?e
jedna drugoj zamjeras?e:
Kiselica kisi, mineralna nisi!
Mineralna kisi, kiselica nisi!
Nisi!
Kisi!
Kisi!
Nisi!
Di si?!

DEMONSTRANT (baci transparent):
Da, i dan danas to jos? u zraku visi! Jedino s?to se zna jest da su obje voda! Drž" se toga!

Borka gužva papir, stavlja ga u usta, žvače; veselo ispljune papir.

BORKA:
Pa netko je ovu jednadžbu rijes?io, a da nije zgrijes?io!
(Gibajuc?i bokovima.)
Voda ti si!
Voda ti si!

Na pozornicu ulazi stariji mus?karac kojemu ispred na majici pis?e DIREKTOR, a odostrag RAVNATELJ. Staje u crni kvadrat bočno od Demonstranta, nemiran je, svako malo istupa iz kvadrata.

DIREKTOR / RAVNATELJ (Demonstrantu):
Važne su funkcije, a ne korijeni i imena! Jedino tako možemo do pomirbe, ups!, pomirenja.

DEMONSTRANT (Direktoru / Ravnatelju):
Zanima te toliko funkcija koliko ti je debela guzica! Ne znas? ni nova jezic?na pravila, c?ini se rijec? te iznenadila.

DIREKTOR / RAVNATELJ (čes?e se po glavi; svako malo istupa iz kvadrata): Zar je ipak pomirba, a ne pomirenje? U glavi mi se pomijes?ale smjene!

BORKA:

Voda ti si!
Voda ti si!

Iz guzice MIR ti visi!

DEMONSTRANT (ljutito izlazi iz svojega kvadrata i počinje loviti Direktora / Ravnatelja):
Podobnic?e-spodobnic?e! Tvoja dob te pretekla, al' se pozicije ne bi odrekla!

DIREKTOR / RAVNATELJ (bježi od Demonstranta):
Dozivas? mi pogrebnika, a ja tebi advokata, ups!, odvjetnika!

BORKA (veselo se priključuje lovu na Direktora / Ravnatelja):
Podobnic?e-spodobnic?e! Danas je moda ustajala voda!

Neko vrijeme se ganjaju dok Demonstrant i Borka ne uspiju istjerati Direktora / Ravnatelja s pozornice. Uto na pozornicu, sa suprotnih strana, ulaze dva mus?karca. Jednome na majici pis?e UDOMITELJ (Hrvatski purizam od 1993. sustavno podupire c?asopis Jezik godis?njim natjec?ajem za najbolju novu hrvatsku rijec?. Na natjec?aj obic?no pristižu pojmovi koji zamjenjuju tuđice ili perifrastic?ne izraze. Prva pobjednica bila je rijec? suosnik koju je lingvist Bulcsu? La?szlo? predložio kao inac?icu za naziv koaksijalni kabel. Među nagrađenim ili zapaženim prijedlozima bile su i rijec?i udomitelj (onaj koji drugome pruža dom), velezgoditnjak (jack-pot), uspornik (ležec?i policajac), naplatnica (naplatna kuc?ica), opus?taonica (wellness), raskružje (kružni tok), svemrežje (internet), izoblika (karikatura), istinomjer (poligraf) i brzogriz (fast food). (Bagic? Kres?imir, Riječi, značenja i svjetovi, Vijenac 408, 2009.), a drugome OFICIR. Udomitelj je u naponu snage, Oficir je starije dobi (bivs?i pripadnik JNA) između njih nema interakcije.

Demonstrant i Borka zure u pridos?lice. Udomitelj vadi zviždaljku iz džepa.

UDOMITELJ (puhne u zviždaljku, baci je u stranu):

S?to se ovo događa?! Bit c?e uhic?ena skupina ushic?ena!

OFICIR:
S?to se ovo des?ava?! Uskomes?ani bit c?e uhaps?eni!

UDOMITELJ:
Umirovljeni c?asnik nije dobar glasnik!

OFICIR:
Penzionisani oficir rado brani mir, najbolji je žbir!

UDOMITELJ (pozorno promatra Borku, slovkajuc?i krikne njeno ime napisano na majici):
Bo-r-ka nije nas?a drag-o-voljka! (Okrene glavu od nje isprovociran nedovoljnim hrvatstvom.)

BORKA:
Voda, moja ostala za razliku od Radivoja! Niti pokojan nije dobio domovnicu, deportirali i njega i ulicu!

Udomitelj dlanovima pritiska us?i, žmirka. Oficir i Borka odmiču se u stranu, nes?to tiho komentiraju.

DEMONSTRANT (unosi se u lice Udomitelju):
Najednom si gluh i slijep, novokomponirani! Zbog tebe su oktobar i novembar internirani! U postrojbi godis?nja doba se izmjenjuju! "Deseti", "Jedanaesti" slavenske nazive zamjenjuju!

UDOMITELJ (promatra Demonstranta, slovkajuc?i krikne njegovo ime napisano na majici): Demon-strant! Ovaj prosvjednik demonski je službenik!

DEMONSTRANT (hladno odmahuje rukom): U-dom-itelj krvnih zrnca brojitelj! Buuuu!

Udomitelj okrene glavu od Demonstranta isprovociran strancizmom demonstrant vs. prosvjednik; ispus?ta neartikulirane glasove, izgleda kao da ga obuzimaju sami demoni.

UDOMITELJ (počinje nasumce izbacivati riječi):
Uradak, c?imbenik!
Velezgoditnjak, vježbenik!
Dužnosnik! Uspornik!
Prosvjednik! Prosvjednik!

(U panici pokazuje rukom na Demonstranta.)

OFICIR (ljutito se odmiče od Borke, obrac?a se svima):
S?to c?e nam kovanice?! Glazba, tvornica, knjižnica, slovnica! Pao je Zid, svetovi su spojeni. Marksa oživimo u biblioteci dok živimo u historiji!

BORKA:
Djedice, nemoj tako! Jugoslavija je hrvatske rijec?i izgonila lako! Rec?e historija?! Danas pozoris?te zvati jugoslovenskim (Aluzija na aktualno ime Jugoslovenskog dramskog pozoris?ta u Beogradu.), hm, eto je fantazmogorija!

UDOMITELJ (sebi u bradu):
Prosvjednik! Prosvjednik! Uradak, c?imbenik! Uspornik! Dužnosnik! Velezgoditnjak, vjetžbenik!

DEMONSTRANT (upire prstom u Oficira, potom u Udomitelja):
Ma treba ubiti i jednoga i drugoga! Da revolucija ne bi bila uboga!

BORKA (pokus?ava zaustaviti Demonstranta):
Vode, voda! Drž" se toga!

DEMONSTRANT (grubo povlači Borku za ruku):
Putem krvi i od vode vrvi!

Svi počinju trčati po pozornici, loviti i napadati jedni druge. Uto jos? tri aktera ulaze na pozornicu. Majice su im oznac?ene rednim brojevima: 10., 11. i 12. U rukama nose transparente OKTOBAR, NOVEMBAR, PROSINAC. Među njih se us?uljava Direktor / Ravnatelj. Deseti, Jedanaesti i Dvanaesti prosvjeduju, uzvikuju rijec?i oktobar, novembar, prosinac; odbacuju transparente. Dolazi do kaotičnog mijes?anja; svi, osim Demonstranta, primaju se za ruke oblikujuc?i krug; vrte se, divlje stupaju nogama.

OFICIR:
Kas?ika!

BORKA:
Viljus?ka!


SVI ZAJEDNO (osim Demonstranta): Nož!!!

Demonstrant odlazi do kovčega, otvara ga, vadi noževe i uvlači ih pod kaubojski opasač. U transu, krug ne obrac?a pažnju na Demonstranta.
Demonstrant ulazi u kolo; slobodnom rukom baca nož, zabada se u sredinu kruga.
Nitko ne obrac?a pat?nju na zabodeni nož.

BORKA:
Žlica!

UDOMITELJ:
Vilica!

SVI ZAJEDNO (osim Demonstranta):
Nož!!!

Demonstrant baca drugi nož, zabada se u sredinu kruga.

DIREKTOR / RAVNATELJ:
Vilica!

JEDANAESTI:
Kas?ika!

SVI ZAJEDNO (osim Demonstranta):
Nož!!!

Demonstrant baca trec?i nož, zabada se u sredinu kruga.

Osim Demonstranta, svi ponavljaju kas?ika, viljus?ka, nož / žlica, vilica, nož; brže izgovaraju ponavljane riječi, pojačava se stanje transa. Izdvaja se riječ nož ostale riječi sve manje se razabiru, nestaju.
Riječ
nož postepeno degradira u puki zvuk...

SVI ZAJEDNO (osim Demonstranta): Nooooož!!!... Ooooož!!!...

Demonstrant baca četvrti nož, zabada se u sredinu kruga.

SVI ZAJEDNO (osim Demonstranta):

Ožžžžž!!!...

Demonstrant baca peti notž, zabada se u sredinu kruga.

SVI ZAJEDNO (osim Demonstranta):

Žžžžžžžžžžžžž!!!

Demonstrant baca s?esti nož, zabada se u sredinu kruga.

SVI ZAJEDNO (osim Demonstranta):

Žžžžžžžžžžžžž!!!

Demonstrant baca sedmi nož, zabada se u sredinu kruga.

Krug se raspada... Love, ujedaju jedni druge; jedino Demonstrant mirno stoji sa strane... Krug se ponovo oblikuje, Demonstrant se posljednji prikljuc?uje nitko ne obrac?a pažnju na njega...

SVI ZAJEDNO (osim Demonstranta):

Žžžžžžžžžžžžž!!!

Demonstrant baca osmi nož, zabada se u sredinu kruga.

U tom trenutku svi, osim Demonstranta, naglo padaju na pod tako da im tijela djeluju beživotno. Demonstrant fuc?ka melodiju pjesme Bandiera rossa (istu onu koju fuc?ka Mus?karac na početku DISTORZIRANE SLIKE), odlazi do kovčega, zatvara ga.


Zatamnjenje na pozornici; potom, rasvijetljenje.

Vis?e nema projekcije s?ahovskog polja. Nema Demonstranta. Žena, čistih usana, okružena tijelima, stoji unutar kruga.

ŽENA:
Životinja u meni, iz bilježnice vlasnika stana siluje me, a ja joj i dalje razumijem rijec?i.

Zatamnjenje.


SLIKA 2. IZLAZAK IZ DISTORZIJE.

Stambeni prostor (isti onaj sa početka SLIKE). Dva sata kasnije.
Usisivač pored mini frižidera ukazuje na očis?c?en prostor. Iz
off-a čuje se kapljanje vode iza paravana (zvuk kapljanja povremeno je prisutan tokom odvijanja SLIKE). Mus?karac sedi na kauču, drema; noga mu je na stolu stopalo je previjeno. Žena pakuje stvari u ružičasti kofer (isti onaj u vlasnis?tvu Demostranta iz DISTORZIRANE SLIKE, no bez nalepnica s različitih turističkih destinacija). Haljinu boje peska uzima iz ormana, presavija je, stavlja u kofer; odlazi do prozora (u prostoriju prodire ulično osvetljenje), gleda kroz prozor.

ŽENA:
Ponekad mi se c?ini kao da je sve san. Kao da ljudi neprestano umiru pa ponovno oživljavaju. Kao da se sjec?anja preobražavaju u sadas?njost i obratno. Kao da sve divlja, nis?ta nema mira i ne pripada nic?emu. Mrtvo nije mrtvo. Živo nije živo. Pros?lost nije pros?lost. Sadas?njost nije... Gledam i vidim sjec?anje.

Žena odlazi do kofera, zuri u Mus?karca.

ŽENA (podiže kofer):
Žudnja c?e postati c?ežnja, c?ežnja c?e se braniti od gnjeva; gnjev c?e prevladati i nac?eti zaborav. (Ispus?ta kofer.)

Mus?karac se trgne, ustaje sa kauča, zaputi se ka Ženi pomalo s?epajuc?i; želi da je privuče k sebi, ova se izmakne.

MUS?KARAC:
Možda je doista vreme da odes?.

Žena vadi haljinu boje peska, baci je; vadi i razbacuje prethodno spakovane stvari. Mus?karac podiže haljinu miris?e je, obavija oko vrata.

ŽENA:
Prestani me gledati tako.

MUS?KARAC:
Kako?

ŽENA:
Ne želim se bojati nekog buduc?eg odlaska!

Žena sakuplja razbacane stvari. Mus?karac joj prilazi, ispruža ruku u kojoj drži haljinu; ova, na trenutak nepomična, uzima haljinu, ugura je u kofer. Mus?karac odlazi do stola, uzima čas?u, ispija ostatke vina; zatim se nasloni na prozorski ram, zuri u Ženu.

MUS?KARAC:
Ko sam ja za tebe?

T?ENA:
Ne želim izgovoriti rijec? o tome.

Žena vadi zgužvanu haljinu, odlaže je; presavija stvari, pat?ljivije ih slaže unutar kofera.

MUS?KARAC:
Zamis?ljam. Ukrcavamo se u avion... Krila hvataju zalet, panic?no me hvatas? za ruku...

ŽENA:
Kasnis?! Javila sam mu da me ne c?eka.

MUS?KARAC:
Otkud to?

ŽENA:
I aveti se tros?e.

Mus?karac se odgurne od prozorskog rama; kruži oko Žene.

ŽENA (nervozno):
Ide maca oko tebe, pazi da te ne ogrebe, čuvaj mijo rep, nemoj biti slijep...

MUS?KARAC (naglo zastaje):
Pun je kufer c?ekanja da odes?!

ŽENA (tiho):
Povrac?a mi se od tebe...

MUS?KARAC:
Trebalo je da povratim u taj tvoj kofer.

Žena odustaje od presavijanja nekoliko preostalih stvari, ugurava ih zajedno s haljinom boje peska; zakopčava kofer, grabi ga.

MUS?KARAC:
Gde c?es? ti sad?

ŽENA (ističe reč najzad):
Negdje gdje c?u najzad biti sama!

MUS?KARAC:
Dogovor je da te otpratim do aerodroma!

ŽENA (odlaže kofer; uzima tas?nicu s kreveta, vadi ključeve, baci ih na sto):
Zakljuc?aj kad otiđes? i ne zaboravi kljuc?eve staviti u sef. (Grabi kofer, izlec?e iz prostorije; u vihoru ne zatvara vrata.)

Mus?karac zuri u pravcu otvorenih vrata. (Iz off-a čuje se kapljanje vode iza paravana.)
Seda na ivicu kreveta, zuri u s?ake... pritiska prste, prsti pucketaju. Naglo ustaje, odlazi do mini frižidera, iz zamrzivača vadi sandale; pos?to ih je pomirisao, postavlja ih na sto setno se osmehujuc?i.
Povlači se u krevet.

...

Žena ulazi u prostoriju, ostavlja kofer, tiho zatvara vrata. Prilazi stolu, uzima sandalu, zagleda je; uz jedva primetan osmeh vrac?a je na sto. Zuri u Mus?karca, oslus?kuje nemirno poniranje u san.
Seda na ivicu kreveta, vezuje pogled za neku tačku u prostoru.

Iz off-a c?uje se njen glas, glas Žene:
Razumijem zas?to te umiruje pogled na rijeke. Kad bliski smo putanjama, ne moramo nikamo ic?i. Stojis? čvrsto. Oko tebe kretnje. Udovi ti ples?u. Trup miran. (Stanka.) Stigla sam u tvoj grad. Kao da me rijeka donijela ondje gdje ulice se u daljini stapaju s obalama naslikanog drvec?a. Vodom plovi sic?us?na jedrilica. Glomazna za neko drugo more. Dolazim iz grada koji kao da nema rijeku, odbačenu daleko na njegove rubove. Pa stoga tečem. Slijec?em. Tren traje prije no s?to c?e točkovi zagrebati pistu; odozgo promatram tvoj grad, leptir u utrobi lupingom nagovjes?tava da ovdje stanuju Mefisti, Wolandi, Bijesovi od kojih mi se kao po rasporedu ježi lijevo bedro. Leptir je mahnit pred doticanjem piste, uvjerava me da sam nadomak demona svakodnevnih vijesti rudimentarna ekonomija mira, rat nekad, rat sada. Ima li ovdje uopc?e razloga da se umiri ono s?to dolazi poslije? Točkovi se kotrljaju po pisti, do zaustavljanja. Leptir juri u dus?nik. A demoni kamo jure? Podijelili su se i zauzeli neprijateljske položaje; dovikuju se. Sve divlja, nis?ta nema mira i ne pripada ničemu. Mrtvo nije mrtvo. Živo nije živo. Pros?lost nije... Živ glas mrtvog pjevača pjeva Stop the war. Nijema vika titluje dobrodos?licu. Vijesti prerastaju demone, porastu u stvarne osobe. Nijemi ljudi morali su stic?i u moj grad. Razumijem, a ne ide mi sasvim u glavu da su ih donijeli progoni. (Stanka.) Rubom oka uzimam te za ruku ispruženu u pravcu Velikog ratnog ostrva ondje su ugrožene ptice i agresivni komarci. Neprimjetna usjeklina dviju rijeka razjapila je usta ispunjena mliječnim gradom koji se bori sa starijom i jačom silom sužnja u njemu samom; dobro se bori, no bude da ga Bijesovi obore na koljena. I tada bude rov ostaje u sobi brata moje prijateljice iz djetinjstva. (Stanka.) U ovome stanu nastaje rov izvrnutih perspektiva. Otvaram kuhinjske ormaric?e, gledam pod stolove, prekapam ormar s odjec?om, tražim trag da njime utisnem stigmu u tijelo. Tražim vertikalno izdužene zenice. Znas? kako ponekad oči pasa djeluju suosjec?ajno, mudrije od ljudskih oc?iju. Koliko sam takvih pogleda susrela ovdje na ulicama? Premazanih krvlju. Ne vidim ih na tanjurima iz kojih jedem, u čas?ama iz kojih pijem. Naposljetku stižes? jedino Ti. Zamis?ljam te iznutra. Kako je biti tvoje tijelo. Trbuh koji sam zavoljela. Kad je tis?ina. Kao da ga nema. Kao da nema Zemlje. Kad je muk. Entiteti su lagani. I sve je zrak. Biti tvoj trbuh. Voda, zrak. Približi mi se kožom. Opne c?e se doticati... Sad kad sam us?la unutra, udis?em ti glas odzvanja pločnikom, toliko da se čak i pero vrac?a usnoj s?upljini. Tako se ti rasprs?ujes? ulicama, sav iz sebe; ponekad zasmetas? čak i vjetru.

Prostorija se zatamnjuje; snop svetlosti je na Ženi. Otvara kofer, vadi zgužvanu haljinu boje peska; skida sa sebe obuc?u i odec?u, oblači haljinu...

ŽENA:
Vlasnik stana diljem grada pali svjetla iza prozora, u trbuhu mi stvara sedru. Kost leprs?a u nama, meso leprs?a na prstima. Kad stvaramo nove stanice. Kad o zemlju trusimo mrtve stanice. Sve je to negdje opstanak s?to zaostaje na granici između lepeta.

Seda na ivicu kreveta; dlan priljubi uz stomak, drugim dlanom poklopi nadlanicu.

ŽENA:
Nomad c?e zastati ako je u maternici teg.

Svetlosni snop zamire.




Facebook! TwitThis

LUKIĆ NEVA I RADONJIĆ VIKTOR

Neva Lukić rođena je 1982. godine u Zagrebu. Diplomirala je povijest umjetnosti i arheologiju na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu te povijest umjetnosti na sveučilištu Leiden u Nizozemskoj.
Objavila je zbirke pjesama: Ježenja (2020.), Sjene sjemenki (2015.), Haljina Obscura (2011., nagrada za mlade pjesnike Zdravko Pucak, Matice hrvatske Karlovac); zbirke kratkih priča More i zaustavljene priče (2016.), Ljudi bez parka (2009.) te slikovnicu Travka preko oblaka (2018.). Knjiga More i zaustavljene priče objavljena je 2018. u Beogradu, a iste godine u Leidenu pod naslovom Endless Endings. Surađuje s drugim umjetnicima koautorica je kratkog eksperimentalnog filma The Motel in the Well (2016., sa Sarom Rajaei).

Viktor Radonjić je rođen 1973. godine u Beogradu.
Završio studije dramaturgije.
Objavio je zbirke pesama: Nadir (2002.), Tmina i srebro (2004.), Ekologija fraze (2005.), Žvakanje amalgama (2011.); dvojezično srpsko-englesko izdanje izabranih pesama Junak bez portfelja / A Hero Without a Portfolio (preveo Novica Petrović; 2018.); drame Šav, Čopor, Reteriranje kruga, Ambis 01 (2014.); roman Dete istog besa (2016.).
Živi u Beogradu.