Za F.K.


Stojim na rubu vrha zgrade,

Kraja svijeta

I ponovno ga čekam.

S površine grada

Sastrugani

Susreti

I svaki od poznanika.

U potrazi sam za ljudima,

Njihovim mislima.

Sve se velike ljudske tragedije

Mjere

U odbrojavanju

Iščekivanju

Pada zida,

Sante leda

I ostalih zabluda.

Ljudski se život

Mjeri u čekanju.

Sve je ostalo samo

Dekoracija.

U tome se krije

Sva njihova komedija.

Božanska privilegija.

To vidimo mi-

Anđeli.

Ponekad

mala djeca,

i nešto pijanaca,

romantika.

Od ovog svijeta,

Kažnjenička bojna,

Klub vječnih početnika.

No tko još njima išta vjeruje?

Još do jučer bilo je vrijeme

Instagram gurua i

Samoprozvanih pobjednika.

Čekam njega,

Najgoreg učenika.

Dolazi ovdje da

Puši, pije i ponekad plače.

Potonje ne više prečesto.

Pušta pjesme potiho.

Ljudi na vrhu zgrada

Me čine nervoznima,

Čak i kad su suviše narcisoidni

Da bi i pomislili skočiti.

Poput njega.

Napokon stiže,

Izda me osmjeh.

Napokon vidim

I nešto boje.

Dosadno mi je,

Pomisli,

Kao i svaki dan.

Volio bih opet biti

Mlad i glup,

Pomisli.

Iako je poprilično mlad

I ne toliko pametan koliko se uvjerio.

I onda misli umuknu.

Sjednem pored njega

Oprezno.

Za svaki slučaj.

Nitko ne treba biti sam

Na kraju dana,

Svijeta

Ili života.

Kako si je već tko odabrao.

Nisam ništa radio,

Okrivi se.

Gledao sam serije

I YouTube klipove

Masturbirao,

Kako predvidljivo.

Volio bih nešto iz ovoga naučiti,

Nešto novo,

Razviti

Neki talent, vještinu,

Neobičnu opsesiju.

Pročitati svu avangardnu poeziju,

Maštati revoluciju.

Jer tako je naučio da se ponaša u krizi,

Da živote spašavaju velike misli,

Da u katastrofama,

Umjetnici moraju postati političarima.

Potom ponovno šuti

U sebi.

Dotaknuo bih njegovu ruku.

Slina, sperma i suze

Sve slane tekućine

Sve na isto slovo

Pomisli.

Možda je i to neka pjesma.

I kaže si-

Zapiši!

Brže-

On zaboravi.

Ja, umjesto njega,

Pamtim njegove misli.

Dao bih cijelu vječnost,

Svo vrijeme koje mi stoji na raspolaganju

Za samo malo više te ljudske hrabrosti.

Potom ponavlja imena.

Mirna

Jonas

Benny

Katarina

Željko

Draško

Lada

I Ana.

Ovaj put,

Ne spominje

Fabijana.

Igor

Josipa

Adrian

I Aleksandra.

Već znam,

Popis odgođenih poziva.

Ja imena svojih prijatelja ne znam,

Samo njihova umorna lica

I pogled prepoznavanja.

To je tužna sudbina

Svih palih anđela.

Pljune.

I čekamo da se slina

Umjesto njega

Susretne s betonom.

Za dlaku zaobiđe

Glavu jedne gospođe.

Mala poplava adrenalina,

Dječačka uspomena.

Mrzim katastrofe

Prizna si

Jer su okrutne

prema pederima i pjesnicima

Osobito ako su stiješnjeni

U istom tijelu

Pomisli poetično,

Da ne kažem patetično.

Mrzim katastrofe

Jer preferiraju proroke

Profitere patnje

Da nadoknade sve propuštene prilike

Za moralne i ekonomske

Prodike.

Misli, uvjerava se

Iako zna da će pisati,

Dijeliti svoje zaključke

Zarađivati sitno

Na istome.

Mrzim katastrofe

Jer stvaraju tiranine.

Mrzim katastrofe

Jer su jezivo

Dosadne.

A ja samo želim biti

Mlad i glup,

Još uvijek zaljubljen

U svaku svoju ideju.

Želim da mi je dom

Ponovno mjesto

Kojem se vraćam

A ne zatvorska ćelija.

To je za stare, onemoćale

Bolesne,

Uzdahne.

Nedostaju mi lica

Mojih prijateljica,

Pokoja napeta stražnjica,

Obris uskih traperica.

Popiti piće iz tuđih čaša.

Popišati se iza ćoška

Na putu do diska.

Dosta,

Opomene se,

Ne želim biti patetičan.

Radije šutnja.

I meni je bio zabavniji svijet od prije.

Kada sam ga pratio

U velike gradove

I malene noćne klubove,

Umorno se gegali velikim alejama

Dok sam ga gledao kako nemirno spava

U nenapravljenim krevetima.

I meni nedostaje svijet od prije

Kada se sve,

Na koju godinu, učinilo samo malo bolje.

I meni nedostaje svijet od prije

Kada sam na tren mogao

Zaboraviti da sam svjedok,

Urednik enciklopedije ljudske patnje.

Između, ispod nas,

Ništa se ne događa.

Dosada i odgoda,

Sada

Dvije su vladarice

Vremena.

Zagrlim njegova ramena.

Lelujamo na vjetru,

U sasvim novoj samoći

Blagoj tišini,

Čaši vina.

Dosta mi je života

Svedenog na nekoliko

Prioriteta.

Zaključi.

On šuti.

On čeka

Nekoliko poruka,

Odgovora.

Pristao bi i na par

Emotikona,

Krizna su vremena.

Vrijeme je najsporije

Kada se baš

Ništa

I baš nikoga

Više

Ne čeka.

Prazno kao priča bez pouka

Ili barem komičnog punčlajna.

Ja čekam.

Ja odgađam.

On me ne može vidjeti.

Ne može moj zagrljaj osjetiti.

Ne može znati da je voljen.

On voli drugoga.

Budala je zaljubljena.

Umjesto da pokaže svijetu

Koliko je snažan,

intelektualno superioran

I inspirativan,

On čeka mali znak pažnje

Da se oglasi ekran

Mobitela.

Umjesto da uči velike lekcije

Iz ove tragedije

On broji propale erekcije.

Umjesto da postane Pitija,

On mašta nekoliko

Zagrljaja.

I kad bih mogao,

Rekao bih mu,

Ne brini,

Duboko diši,

Ionako samo pokušavaš

Preživjeti.

Sve već znaš što te čeka,

Veća tragedija,

Nova recesija,

Diktatori

I lešinari straha,

Ljudska patnja

Ponovno samo statistika.

Novine su već sada samo

Zbir stranica crnih kronika.

Sve si već ovo vidio,

Dijete si epohe,

Epoha je kaotična

Preferira ratove i kolapse

I nepravde,

Pohlepe.

Udahni

Punim plućima

Kao da si ponovno

Mlad i glup

Upogonjen znatiželjama.

Dijete si epohe,

Epoha je sklona urušavanju.

Od vas će očekivati

Da sasvim novi svijet,

Izgradite.

Svoje mladosti i živote

Kao žrtve

Ponovno predate.

I kad bih mogao,

Rekao bih mu,

Ljubav je zadnja spačka,

Pljuska

Davidova praćka

Protiv bilo kojeg nasilnika.

Svejedno da li rata, katastrofa,

Bolesti ili siromaštva.

Ne ostaje ti puno više od

Naivnog zaljubljivanja.

Bolje da brojiš dane

Do ponovnog susreta

Nego novog kolapsa

Bankarskog sustava.

Možda me je napokon čuo.

Možda zasvira najbolja pjesma

Ikad napisana

A možda je samo dovoljno

Jaka uspomena

Dovoljna

Da ramena

Krenu u smjeru ritma,

Ruke prema zraku,

Ravnodušnom nebu.

Ipak pobjeda

Nad demonima,

Malim apatijama.

Pozdrav svim

Preostalim

Romanticima.

Eto stiže i poruka

Zadnja žudnja

Jednostavnog pitanja

Kako si?

Prostor se ponovno puni mislima

Nerealističnim

I nepristojnim

Maštarijama.

Mojim malim porazima,

Propastima.

Ako neko dijete pogleda,

Pod pravim uglom,

Na krovu jedne zgrade

Vidjet će podignute ruke

I par slomljenih krila,

Na nebu iznad Zagreba,

Berlina,

Beograda,

Siska

Ili Las Vegasa.

Nismo sami.

Ipak ima nade,

plesa

Na podijima

Diska Apokalipsa.


AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana. 



Facebook! TwitThis