Htjela bih nešto reći o tri Marije. (Kratka stanka.) Prvu nikada nisam srela; vidjela sam ju samo na fotografijama. Drugu sam poznavala i ona je poznavala mene, dok me nije počela zaboravljati. Treću sam slušala i još je slušam... Ne znam što ih veže. Osim imena... i mojeg osjećaja da... sam pomalo sve tri.

Prva Marija

Ime joj je Maria Sanvicente, samohrana je majka. Iz Maracaiba je, drugog najvećeg grada u Venezueli; s jedne strane mu je jezero, zagađeno naftom, s druge zaljev Karipskog mora. Njezina je zemlja godinama u ekonomskom kaosu. Vjeruje se da je oko 4,5 milijuna ljudi otišlo; to je najveće raseljavanje u Latinskoj Americi i na Karibima u modernoj povijesti. Mnogi od tih ljudi posao su potražili negdje daleko od svojih domova, u Kolumbiji, ili čak Ekvadoru. Iza sebe su ostavili djecu. Kažu da ih je gotovo milijun... Milijun djece. (Kratka stanka.) Dok im roditelji rade, ona su kod rođaka, prijatelja, časnih sestara... Što jedu i kamo lutaju ta djeca; zagrli li ih itko, kad im je teško; pita ih kako su?

Fotografije sam pronašla u "New York Timesu", reportaža je objavljena 24. ožujka 2020. Otad ne mogu prestati misliti o njima. (Kratka stanka.) Ne jednoj je kućica od lima, kao iz "Tri praščića"; da dođe Vuk i puhne, odletjela bi. Pred njom je majka s uplakanim sinom. Vjetar nosi pijesak. Ona odlazi raditi preko granice, u Barranquilu, autobusom pa motorom koji služi kao taxi. Na drugoj fotografiji je taj dječak sa sestrom. "Čuvam ga.", veli ona. Devet joj je godina, njemu su četiri i pol. "Brzo raste", kaže djevojčica.  

Sada su se, zbog virusa, granice zatvorile. Maria je ostala u Kolumbiji, djeca su u Venezueli. Kad mi je teško ovih dana, i kad djecu, koja su stara kao i Marijina i trenutno su kod svog oca, čujem telefonom ili Skypeom, i fale mi toliko da sam prekjučer zagrlila jastuk, zamišljajući da su pored mene, sjetim se Marije i njezine djece. (Kratka stanka.) Silvany i Samuel, to su im imena.

Druga Marija

Druga Marija bila je djevojka mojeg pokojnog djeda. Nije imala djece, prvi muž umro joj je prije puno godina; dvije sestre, i one starice, i nećaci žive u Kanadi. (Kratka stanka.) Djed i Marija posljednje su godine proveli u domu za starije i nemoćne osobe. Prije toga su živjeli zajedno u stanu, ali kad su ručkovi počeli zagorijevati, a Marija se sve više gubiti, u dogovoru s mojim roditeljima odlučili su otići u dom. "Preopasno je da žive bez nadzora.", zaključilo se. (Kratka stanka.) Posjećivala sam ih otprilike jednom tjedno i nikada nisam uspjela ući u tu zgradu bez nelagode. Je li to bila krivnja, osjećaj da smo se trebali drugačije pobrinuti za njih, uzeti ih k sebi, ili je to bio strah od starosti i smrti, izolacije, ostavljanja, od svijeta koji odbacuje one koji mu više ne trebaju? Više nije važno. (Kratka stanka.) Djed je umro prvi. Marija je ostala sama.

Imala je Alzheimerovu bolest. Kad bih ju pitala što je danas ručala, slegnula bi ramenima, ponekad svjesna da gubi pamćenje i sposobnost rasuđivanja; znalo se dogoditi i da me ne prepozna, da misli da sam neka druga; zato bi mi točno znala reći kamo se selila kao dijete, a selila se puno; čega se igrala sa sestrama; recitirila bi mi tekstove pjesama na slovenskom, njemačkom i engleskom; pričala kako je radila u tvornici, a onda u drugoj smjeni čistila kuće bogatih gospođa, a ja bih se svaki put iznova divila prstenu koji je dobila od jedne od njih i još ga je nosila. I uvijek bi tražila da joj donesem vode. "Hladne, kao s bunara.", rekla bi.

Kad se pojavio virus, jedna od prvih mjera bila je zabrana posjeta u domovima. (Kratka stanka.) Posljednji put kad sam ju vidjela, drijemala je u krevetu. Prozor u sobi bio joj je otvoren; kroz njega su ulijetale one pahulje s drveta koje izgledaju kao sitni maslačci, ili još nježnije, kao paperje. Soba je bila puna tih malih letećih stvari. Marija je podigla glavu s jastuka i rekla: "Pada snijeg." I osmjehnula se. (Kratka stanka.) Umrla je noću, 1. travnja. Od starosti, bilo je joj je 96 godina. (Kratka stanka.) Pogreba nije bilo, a nisam mogla otići ni na polaganje urne. Zapalila sam joj svijeću kod kuće; stalno se gasila.

Treća Marija

Treća Marija zove se Marianne Evelyn Gabriel Faithfull. Dugo godina bila je ovisna o kokainu i heroinu; jedno vrijeme beskućnica, pokušala je samoubojstvo, kad su joj oduzeli skrbništvo nad sinom Nicolasom; u životu je preboljela anoreksiju, tuberkulozu, teški laringitis – nakon čega joj se glas zauvijek promijenio, rak dojke, hepatitis C, slomila je kuk i dobila infekciju nakon operacije... (Kratka stanka.) 4. travnja završila je u bolnici u Londonu, gdje joj liječe upalu pluća, nakon što je test pokazao da je pozitivna na COVID-19. Iz njezine diskografske kuće javili su da je gospođa Faithfull "stabilno i da reagira na liječenje". (Kratka stanka.) Često slušam njezin posljednji album, Negative Capability. Najviše duet s Nickom Caveom, pjesma se zove The Gypsy Faerie Queen. Teksta refrena joj je: "And I follow, follow, follow / The gypsy faerie queen / We exist, exist, exist / In the twilight in-between / In the twilight in-between..."

Ovih dana, možda više nego ikada do sada, čini mi se da je život san. A ako je tako, onda je sve moguće. (Kratka stanka.) Nakon 14 dana konačno sam izašla iz kuće. Proljeće je; s djecom šetam šumom. (Kratka stanka.) Granice su se otvorile. Silvany, Samuel i ja ponovno smo zajedno. Imamo čamac i plovimo jezerom Maracaibo, koje više nije zagađeno naftom. Krljušti riba sjaje na karipskom suncu. (Kratka stanka.) Napita sam hladne vode. Spokojna. Nisam umrla sama. Netko me držao za ruku. (Kratka stanka.) Otišla sam iz londonske bolnice. I pjevam, glasom koji je toliko od ovoga svijeta, da se doima nestvarnim.

AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana.



Facebook! TwitThis