ČITATELJICA  NOVINA:

Samo jedna stvar me iznenadila u ovoj situaciji, moguće je ostati bez novina na kiosku. Razmišljala sam o mogućim razlozima koji su doveli do toga; manje kioska i dućana radi pa se proizvodi i manje novina, manje ljudi radi u tiskarama, manje je vozača koji razvoze novine, manje je novaca za tiskanje, a možda je jednostavno stvar u tome da ljudi u trenucima straha i stanja opasnosti vjeruju jedino tiskanim izdanjima. Vjeruju da će samo tamo pročitati točno one informacije koje im trebaju, koje će im točno reći kako se trebaju ponašati i što to točno raditi. Bez novina u izolaciji, sada svaki dan pregledavam online osmrtnice ili online smrtovnice. Najbolje su u sarajevskom Oslobođenju, zagrebački Jutarnji jako loše stoji, u zagrebačkom Večernjem se može nešto pročitati, ali njega izbjegavam jer zna se tko čita Večernji, splitska Slobodna Dalmacija mi je izbor odmah iza sarajevskog Oslobođenja, a velike sam nade polagala u riječki Novi list. Na kraju sam ostala jako razočarana kada sam posjetila njihovu online stranicu. Mogla sam pretpostaviti, oni i s ostalim online sadržajem jako škrtare. Zašto sam polagala velike nade? Iz jednostavnog razloga jer njihove osmrtnice u tiskanom izdanju zauzimaju nekad i po tri stranice. Uostalom, čini mi se da Riječani održavaju dobre susjedske odnose što je jako važno za osmrtnice. Tako u sarajevskom Oslobođenju na smrtovnicama obavezno kada se obavještava o nečijoj smrti pokraj porodice stoje komšije, isto tako često u potpisu pored tugujuća porodice piše tugujuće komšije iz ulice te i te. Naravno, tu ne staje njihova zahvalnost za sve lijepe godine i tuga zbog odlaska dobrog komšije i dragog prijatelja, nego postoji i još jedna smrtovnica gdje se posebno od umrlog opraštaju komšije iz ulice te i tebroja tog i tog. Slično sam u velikoj zastupljenosti primijetila samo u tiskanom izdanju Novog lista. Eto, to mi je bio samo još jedan dokaz o povezanosti dobrosusjedskih odnosa i osmrtnica. 
Kako bih bila korektna i pokrila cijelu regiju pregledala sam i slovenske online osmrtnice, zatim i srpske. Slovenskih je bilo premalo, a srpskih previše. Čak i kad sam eliminirala one na ćirilici, koju čitam ali ne dovoljno brzo, zatekla sam nepregledne količine online umrlica, smrtovnica, sećanja, posebno specijalizirane stranice samo za obavijesti o smrti, forume na kojima se raspravlja o pokojniku. Stavila sam srpske umrlice sa strane u slučaju da pandemija potraje. Osmrtnice je važno moći brzo pregledati, vidjeti koja je zanimljiva, koja o životu pokojnika otkriva više nego druge i na kojima se treba zadržavati. Volim otkriti što više o čovjeku kada naiđem na osmrtnicu koja me zainteresira. Što sve čini zanimljivu osmrtnicu? Prvo primijetim ako nečija fotografija dominira, naravno to je bilo puno lakše u tiskanim izdanjima, sve je bilo preglednije. Čim bih otvorila stranicu s osmrtnicama imala bih pregled nad svim fotografijama. Sada kada moram povlačiti strelicu s mišem prema dolje, malo je teže steći sveobuhvatan dojam. Dalje je zanimljivo primijetiti ako netko ima više od dvije objave o smrti. Npr. objavu obitelji i objavu drugih članova obitelj, što može ukazivati na narušene obiteljske odnose ako se nisu mogli dogovoriti da zajedno objave, onda objavu od recimo tvrtke za koju je pokojnik radio, nekad i od kluba kojeg je bio član. Tako se nedavno Klub Lule i mašne – Džentlem Sarajevo oprostio od svog prijatelja i člana. Ali ako je jedina objava od kluba ili mjesta zaposlenja to mi je uvijek tužno, pitam se kako se za neku intimniju objavu nije mogao naći baš nitko iz bliže ili šire obitelji. 
Nakon pregleda fotografija tražim zanimljiva imena na osmrtnicama, a čitajući sarajevsko Oslobođenje ukazala se mogućnost i za analizom miješanih brakova ili odnosa prema religiji. Tako npr. možemo vidjeti kako Muharem i njegova djeca Ivan i Sead obavještavaju da će se misa zadušnica za pokojnu suprugu i majku Mariju održati u katedrali. Na istoj stranici svojih se roditelja Nure i Namika sjeća sin Slobodan, a često naiđem i na obavijesti o ispraćajima u ateističkoj kapeli. Zatim dolazimo do potpisa onih kojih su osmrtnicu dali u novine ili na online stranicu. Zna se naći da djeca koja se opraštaju od svojih roditelja u potpise stavljaju sve svoje titule, zbog čega istog trenutka o takvim osobama stvaram jasnu sliku. To su vrlo hladni ljudi po mom mišljenju, za razliku od onih koji u potpise stavljaju i svoje nadimke. Po tome prepoznajem toplu osobu. Titula je razumljiva kod imena pokojnika i to ne mora biti samo razina obrazovanja, ljudi često znaju napisati čime se pokojnik bavio, čak i ako je bio vrstan u nečemu. Osim nastavnika u mirovini ili inženjera, tu je i zubni tehničar, vrstan varilac, pronađe se još neki nositelj partizanske spomenice, istinski antifašist… Na taj način poštuje se ono čemu je ta soba posvetila veliki dio života i do čega joj je bilo stalo. Posebno se razveselim kada vidim da se pokojniku zahvaljuju generacije koje je nečemu podučio ili radne kolege s kojima je proveo godine na istom poslu. 
Idući korak u pregledavanju osmrtnica mi je novi online pristup olakšao, jer zanimljive pokojnike proguglam. Tijekom pregleda tiskovnih izdanja, podatke bih morala zapisivati na papir te ih kasnije upisivati u tražilicu kako bih saznala nešto više. Sada je prilikom online pregleda ime dovoljno samo kopirati i pejstati. Postoji još jedna zanimljiva stavka, a to su adrese u osmrtnicama. Mislim da sam već spomenula kako kad se susjedi ili komšije opraštaju napišu često iz koje su ulice, ali samo u sarajevskom Oslobođenju u potpisu uvijek stoji adresa kuće žalosti i otvoren poziv svima. Nevjerojatno u svijetu GDPR-a; adresa koja je svima dostupna, i to ne samo adresa već i poziv da navratite! Još jedan ostatak mitske Bosne u kojoj su svi dobrodošli, a koji prepoznajem u osmrtnicama i mitska rečenica svih baka s ovih prostora: mi nismo nikad zaključavali vrata kuće…  Ali osim GDPR-a zbog kojeg te adrese možda ne bi smjele tek tako stajati u novinama, sad je tu i pandemija koja je izbrisala svaki smisao poziva u kuću. Ljudi su se prilagodili vremenima pa tako sada umjesto adrese u potpisu stoje brojevi telefona na koje možete nazvati i izraziti sućut. I sjećanja su se prilagodila pa ih sve više započinje s fališ nam u ovim ludim vremenima ili fale nam tvoji savjeti u ovim ludim vremenima. I onda tako dok skrolam kroz te osmrtnice u ludim vremenima, razmišljam kako mi fale novine s kioska, otvoreni pozivi i poneka još uvijek nezaključana vrata.

AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana. 



Facebook! TwitThis