Preko puta mene živi starija žena, sama. Prije ovog sranja sjedila je svaki dan na balkonu i pušila jednu za drugom.

Za vrijeme karantene pridružila joj se obitelj, djeca s djecom. Ili su sada samo stalno doma i žive tu oduvijek, ne znam, nije da baš špijuniram susjede. Ovo sam primijetio u prolazu.

Najviše se zadržim na polici s konzervama. Dok u ruci držim konzervirani ananas nije mi u glavi havajska kuhinja kućne radinosti. Gledam sebe iz trećeg lica kako trčim kroz šumu i naoštrenom granom sekvoje (sekvoja zvuči holivudski, znam da nema takve grane) otvaram taj ananas. Sreća da ananas može preživjeti sedamsto godina konzerviran. Mrak je, sreća da je ananas žut pa ga vidim. Pitanje je tko ga još može vidjeti. Nisam spomenuo da bježim od nečega (da ne kažem čudovišta, zvučalo bi djetinjasto), to se podrazumijeva ako si u šumi.

Ananas je dobar izbor, uzet ću tri konzerve. Dvije pojedem do sutra, s četiri ću već izgledat ko idiot na blagajni.

Kada je starija susjeda pušila na balkonu, bila je namrgođena. Ne bi rekla dobar dan kad bi prolazio ulicom, pa sam se prestao javljati. Kada si na balkonu svi prolaznici su ispod tebe. Ne bi se ni ja javio. Ako sam na svom balkonu ne znači da sam na javnoj površini, stoko provincijalna.

Ovo s ananasom trajalo je ravno pet dana, odnosno dva odlaska u dućan, Znate ono kad jedete tako nešto voćno pa malo pecka, pa si pomisliš to je tako jer je zdravo. To vitamini rade. To nepce reagira na zdravoću. E ne volim to. Osjećam se prepošteno kad jedem voće, previše dobronamjerno.

Susjed koji živi u stanu do spomenute susjede pred Uskrs je nakačio barjak na balkon. Pasalo mi je to onako na razini bazične događajnosti. Susjedi to ne odgovara, ali ne iz domoljubnih razloga. Njoj to ne odgovara isto na razini bazične događajnosti.

Sada mi je malo jasnije kako smo izmislili Boga. Generalno, u mraku je poanta. Što je mračnije, Bog više svijetli. Na koncu, odnosno na početku, bio je samo mrak, a onda je došao Bog i rekao “Više svjetla”.

Kada sam bio malo niže i slađe dijete nego što sam sad, najdraže mi je bilo ići u krevet nakon gledanja akcijskog filma neprimjerenog za moje godine. Postavio bih se u tijelo glavnog junaka i odvrtio si alternativni scenarij spašavanja svijeta od zlih neprijatelja koji te gone po mračnoj šumi dok otvaraš ananas koji svijetli u mraku.

Tako da sam podsvjesno bio spreman za ovo sranje. I više nego spreman. Ne baš za karantenu, ali za ovo trčanje po šumi da, kad to već dođe.

Susjeda u jednakoj mjeri sve ove dane sjedi na balkonu, ali puši jako malo i nimalo. Vjerojatno joj je jedan od unuka prigovorio što joj smrdi iz usta. Znajući nju, a ne znamo se baš dobro, nju to nije pogodilo. Prema tome, brižna kćer vjerojatno je porazgovarala s majkom, ne zbog djece, nego za njeno dobro.

Prestao sam pratiti vijesti prije dva tjedna i osjećam se dobro koliko i loše zbog toga.

Nakon toliko buljenja u susjednu zgradu uspio sam dokučiti da ne gledam u dva, nego u tri stana. Ne znam zašto mi je do sad bilo normalno da jedan stan ima dvije kuhinje.

Ako su tri, to znači da susjeda preživljava svoju obitelj u još manjem prostoru. Ne suosjećam, ali daleko sam od naslađivanja. 

Već tri tjedna ne pratim vijesti, ali pratim američkog predsjednika jer me izmakne iz stvarnosti. Amerikanci su kum stand-upa. Lažem, pogledao sam tri posta na Twitteru koje je netko podijelio na Facebooku. Svaki pokušaj da gledam nešto konzistentno utopi se u umoru koji sam proizveo da pronađem to što me zanima.

Jutros je hitna pokupila ovog susjeda što je izvjesio barjak. Susjeda, koja je naravno tada izišla na balkon, komentirala je kako se i sam mogao odvesti i da ne moramo od svega raditi takav cirkus. Pripisat ćemo to nikotinskoj krizi, ne nedostatku domovinske voljnosti. Teorija da se ne podnose jer su prvi susjedi pada u vodu jer se između njih nalazi misteriozni stan s nepoznatim stanarima.

Zapravo, možda je to strah. Moguće da su generacija. Kada ti netko iz generacije najebe, moraš se usrat. Generacija je generacija.

Također, mislim da susjeda vara s pušenjem. Nema teorije da bi ju itko natjerao da prestane u tim godinama. Prema tome, logično je jedino da ima balkon na drugoj strani zgrade pa je češće tamo jer sunce u ožujku nije zdravo. To se zna, to se ne mijenja.

Napredne smo mi životinje. S pomoću magičnih naprava otkrili smo nevidljivog protivnika i taktički se povukli u naše omražene nastambe, tko ih ima. Da nismo toliko napredni, pripisali bi ovo nekoj pojavi u mraku. Da nismo toliko napredni, možda ne bi ništa ni primijetili. Ali napredni smo. Povukli smo se prije nego što smo dobili razlog da optužujemo ikog za kolosalne štete. Optuživanja će biti, ali optužene neće nitko uistinu kriviti. To će biti procedura ustaljenog pranja ruku. Tu krivnju već smo odavno potrošili i jednako podijelili pripremama za ovo sranje. Gledanjem filmova katastrofe, istekom majanskih kalendara i fotografiranjem otopljenog Grenlanda nekako smo počeli najavljivati ovu epizodu, bez previše brige, dok smo se istovremeno izjedali napretkom. I sada kada je došla ta epizoda, učitavamo u nju mnogo više nego što zaslužuje. Toliko smo valjda napredni da nam je ovoga puta protivnik samo vlastito strpljenje.

Zavidim teoretičarima zavjera na koncentraciji. Oni tako lijepo kanaliziraju bijes i ispunjavaju mrak bez potrage za nadnaravnim. Volio bih imati televizijski kanal samo s njihovim emisijama. Osjećao bih se previše angažirano da ih moram guglati. Iako to ne bi znao nitko osim mene i gugla.

Pogled s mog prozora gleda na susjednu zgradu iz nezgodnog kuta tako da zapravo vidim ljude samo kada ulaze i izlaze iz zgrade. Nezahvalan pogled za špijuna. Mislim da su četiri stana po katu. U naletima nestrpljenja strukturiram besmisao.


AUTORSKA PRAVA: Sva prava pridržana.



Facebook! TwitThis